Prije nego krenem u ikakve detaljnije opise i doživljaje, budite svjesni da su dani na Durmitoru dijametralna suprotnost životu na koji je svatko od nas navikao. Dok u svom svakodnevnom životu moramo uskladiti milijun obaveza oko posla ili fakulteta s osnovnim ljudskim potrebama kao što su hrana, socijalizacija i san, ovdje je priča nešto drugačija. Iako dani matematički jednako traju i sunce izlazi i zalazi podjednako ili barem dovoljno slično kao u, primjerice, Zagrebu, ovdje su napori oko usklađivanja vremena minimalni.

Dakle, dani ovdje traju neopisivo duže. Odnosno, toliko se toga dogodi u jednom danu da taj dan ostavlja dojam kao barem dva ili tri dana na koja ste inače navikli. Jedino što je potrebno uskladiti su treninzi, obroci i spavanje, što ostavlja izrazito mnogo vremena za odmor ili slobodne aktivnosti svih vrsta.

Dobar dio nas Brooksovaca u Žabljak se smjestio u subotu navečer. Neki su ovdje već bili i nekoliko dana ranije, no u subotu je atletski kamp u Kovačkoj dolini na rubu Žabljaka postao brojniji za još 4 puna automobila. Nakon što smo se napričali, najeli i raspremili, što ranije spavanje bilo je neizbježno jer nas je već u nedjelju čekao trening dužine. Odradili smo 23 kilometra sa završetkom u Bukovici (gdje smo se nakon treninga bacali u rijeku), a Sljemenaši su odradili 10 kilometara više i u jačem tempu. Njima je društvo na treningu pravio i Dragan Isailović (maraton 2:15, pobjednik Beogradskog maratona 1988.).

Uvjeti za trening bili su prilično teški, temperature su više nego što je to uobičajeno za područja na ovoj nadmorskoj visini (oko 1500m/nv), zrak je suh i rijedak i potrebna je prilagodba od barem nekoliko dana. Utoliko je nama bilo prilično izazovno, no svi smo uspjeli ostvariti ono što smo planirali (napredni 23 kilometra, početni oko 12 kilometara). Bitna stvar bila je i logistika odnosno organiziranje okrepe obzirom da staza nije kružna, pa smo se tako razdijelili po grupama i autima, koji su nas trebali dočekati svakih 5 kilometara. Neki od nas nisu bili te sreće, pa smo Iva i ja ostale bez okrepe na petnaestom, a ona čak i na desetom kilometru uslijed nesporazuma i nedovoljno točnih dogovora. O tome ću još samo reći da vam iskreno želim da ne saznate kakav je osjećaj trčati 10 ili 15 kilometara po takvoj vrućini bez kapi vode 😀

Nakon treninga i kupanja u rijeci požurili smo nazad u stožer kako bismo gledali ženski olimpijski maraton. Ostatak dana bio je slobodan za aktivnosti po želji, pa smo tako neki od nas završili u centru Žabljaka gdje smo prvo jeli, a potom iskoristili wi-fi koji postoji u cijelom centru i nakratko odlutali u online svijet.  Osim toga, neki su otišli i na kupanje na neko od jezera ili su obilazili okolni krajolik. Po povratku smo se ponovno okupili u dnevnom boravku i pratili olimpijsku atletiku (kad bolje razmislim, to u principu radimo svaku večer :D).

Došao je na red i ponedjeljak, predodređen za jutarnji footing i popodnevno planinarenje. Nakon jutarnjeg laganog treninga, doručka, odmora i ručka, zaputli smo se u planine. Kad kažem „u planine“, pritom mislim na visine koje osobno do sad nisam mogla ni zamisliti. Krenuli smo sa Sedla (1907m/nv) i krenuli na penjanje u trajanju od 2-3 sata. Krajnji cilj bio je Bobotov kuk, najviši vrh Durmitora i Crne Gore općenito, smješten na 2523 metra nadmorske visine. Nimalo bezazleno i bezopasno penjanje proteklo je u vrhunskoj atmosferi, uz Veronikine i Jankove priče s ranijih durmitorskih planinarenja i ekspedicija. Tijekom samog penjanja nametao se izazov za izazovom – osim karakterističnog umora nakon sati i sati penjanja, neki su dijelovi zaista pravi pothvat kada se na njih treba popeti. Zato je i sami dolazak na vrh imao posebnu veličinu… Uz to, odande se kao na dlanu vidi gotovo cijela Crna gora, između ostalog i predivno Škrčko jezero, no o tome više mogu reći fotke nego moje riječi. No za sve fotke ćete još morati pričekati 🙂

Nije uspon jedini koji se nameće kao opasnost. Na putu prema dolja čekalo nas je sve što smo već prošli na usponu, a zbog pretežito kamenitog reljefa noga bez problema izgubi stabilnost. Ne bih to vjerojatno ni naglašavala da i sama nisam iskusila kako je to kad zapneš, spotakneš se i u par sekundi padaš par metara, ni više ni manje nego na glavu, na nizbrdici, no glavu sam ipak uspjela sačuvati. Ali zato su mi noge prepune durmitorskih suvenira u obliku rana i hematoma 🙂

Uslijedila je vesela večer u kojoj nam se pridružilo još par automobila. Napokon su s nama bili i Žana, Kiki, Simke, duo Maloševac, Dražen… Večer je bila vesela, slično je protekla i noć, no ipak smo se pokušali naspavati. Jutros smo odradili još jedan footing, nešto duži od onog jučer, uspeli smo se i do vidikovca s kojeg pucaju nevjerojatni pogledi. Nakon neizbježnog fotkanja, povratak natrag, doručak i odmor. A onda smo se uputili do kanjona imena Nevidio. Smješten između visokih litica, dugačak je oko 4 kilometra, a na nekim je mjestima širok jedva jedan metar. Ekspedicija u kojoj je nas nekoliko desetaka gazilo po kanjonu u vodi do koljena izgledala je u najmanju ruku atraktivno 😀 Na nekim mjestima je bilo potrebno spuštanje po špagi, bilo je i spoticanja i kompletnog padanja u vodu… A bilo je i namjernog bacanja u šire i dublje djelove kanjona, što je meni, a vjerujem i drugima koji su se za to ohrabrili, priuštilo nalet adrenalina kakav se ne doživljava često 🙂 Nesvakidašnji doživljaj, nevjerojatna priroda i ljepota, toliko savršena da je ponekad čak teško povjerovati svojim očima…

Došlo je vrijeme za odmor, kako god tko odmor percipirao. Neki spavaju, neki zuje po brdima, jezerima ili po gradu… Toliko s Durmitora zasad, novi izvještaj kroz par dana 🙂

Share This