Humanitarne utrke su kategorija za sebe.

Dok se uobičajene utrke promatraju prvenstveno kroz prizmu komercijalne isplativosti (ili barem svođenja troškova na pozitivnu nulu), kod humanitarki svaka prikupljena kuna ide u jednu kasu i sredstva se troše namjenski za ono za što su i skupljana. Takve utrke imaju, osim očigledne direktne financijske koristi za kampanju kojoj su novci namijenjeni, i poseban status među trkačima – na njih se vrlo rado odlazi, kupuju se suveniri koji se na “običnim” utrkama možda ne bi kupovali i sve u svemu cijela manifestacija odiše jednom lijepom, pozitivnom vibrom.

Wings for Life, koliko znam, najveći je svjetski humanitarni trkački projekt u koji sam se zaljubio već 2014. na prvoj zadarskoj utrci – princip sustizanja presretačkog vozila i nepostojanje fiksne ciljne linije djelovalo mi je točno onoliko uvrnuto koliko treba biti da to postane ljubav na prvi pogled. I, iako je to trebao biti one-time project, s veseljem sam dočekao vijesti koja je uslijedila tjedan dana nakon prve utrke: Wings For Life postaje redovita manifestacija koja će se u svibnju svake godine održavati diljem svijeta.

Sjajno, pomislio sam, i već tada odlučio da ću svake godine prilagoditi svoje obaveze oko datuma kad se utrka održava kako bi mogao na njoj učestvovati. Tako je bilo i ove godine. No, ako se neke stvari ne promijene, sljedeće neće biti…

Upravo sam došao iz Zadra i dok sam prošle dvije godine došao pun pozitivnih dojmova, ove godine utrka je ostavila loš aftertaste i upravo zato odlučih sročiti ovih par redaka – ne da kritiziram najbolju humanitarnu utrku na svijetu nego upravo suprotno – da to OSTANE najbolja humanitarna utrka na svijetu.

Da krenem… za one koji nisu upoznati kako ova utrka funkcionira, evo kratkog objašnjenja – svi startaju u isto vrijeme i pola sata nakon starta na stazu kreće presretačko vozilo koje na sebi nosi antene za očitavanje čipova. Malo po malo, vozilo sustiže trkače i onog trena kada prođe pored vas, očita vaše vrijeme i pretrčane kilometre i trka je za vas gotova. Prestanete trčati, čestitate kolegama oko sebe, zaustavite štopericu i krećete prema najbližoj autobusnoj stanici gdje će vas skupiti bus i vratiti na start.

Zvuči super. I bilo bi super… kad bi funkcioniralo.

Naime, kada vas vozilo pretekne vi možete biti bilo gdje na stazi – bus stoji svakih pet kilometara i u najgoroj varijanti bit ćete na pola puta između dvije stanice što znači da ćete morati hodati još par kilometara. I to nije problem – ako ne želite hodati, završite utrku na okrepi prije ili stisnite tempo i dohvatite sljedeću. Na kraju krajeva, o vama ovisi gdje će vas preteći vozilo što uz malo organizacije može biti vrlo izvedivo.

I tu dolazimo do problema i razloga ovom tekstu – kada uzmete u obzir da jako puno trkača utrku završi negdje blizu 15. kilometra, jasno možete doći do računice da će na toj autobusnoj stanici biti veliki broj prijavljenih trkača – u zadarskom slučaju gdje je bilo ukupno prijavljeno oko 7000 ljudi, slobodno možemo zaključiti da je najmanje 1500 ljudi minglalo oko te stanice. I mislim da sam bio skroman po pitanju te procjene.

Danas je to bila scena kaosa kakvu teško možete zamisliti na nekoj utrci – trkači su doslovno skakali jedni preko drugih, stopirali aute, trčali s jedne strane ceste na drugu kako bi se koji bus pojavio i na sve moguće načine pokušavali pronaći način da dođu do prijevoza do starta. Većina ih nije u tome uspjevala pa su ispraćali bus za busom dok se trasa nije toliko ispraznila da su mogli koliko toliko normalno ući u autobus.

U mom slučaju to je izgledalo ovako: startao u 13h, vozilo me preteklo u 14:21, stigao natrag u Zadar u 16:25. Dakle puna dva sata od završetka utrke do povratka.

Prijašnjih godina gužvi je također bilo ali sve u normalnim granicama – čekalo se dvadesetak minuta, pola sata i promet je dobro cirkulirao. Ove godine je to bio cirkus.

I sve ovo ne bi bio neki problem da se ovom cijelom kaosu nije moglo doskočiti na strahovito jednostavan način – zatvoriti prijave ranije i cijelu manifestaciju odraditi s manjim brojem trkača.

Da, znam… mnogi će reći da bi se tako skupilo manje novaca u humanitarne svrhe, ali ako tako gledate, gdje je onda kraj? Ima li smisla utrku koja objektivno može progutati 3-4 tisuće ljudi napuhavati preko svih granica što će na kraju rezultirati još većim kaosom? Mislim da ne.

Organizator ima odličnu priču, sjajnu ideju, predivne lokacije i, što je najvažnije – plemeniti cilj. Šteta je da sve to skupa počne gubiti na težini jer se nije objektivno pristupilo kapacitetu koji staza može prihvatiti i da ljudi sljedeće godine skeptično gledaju na dolazak u Zadar jer je, eto, organizator odlučio u 2017. godini povisiti kvotu na 10.000 natjecatelja (nije, ovo je samo hipotetski).

Iskreno se nadam da se to neće dogoditi i da će iz ovogodišnje utrke organizator izvući pouku i sljedeće godine skromnije planirati kvotu trkača za utrku – mislim da bi time dugoročno dobili puno više za humanitarni razlog zbog koje smo svi danas potegnuli do Zadra nego da se neplanski od utrke radi nešto što je ljudima tlaka već kad pomisle kako će se, kad jednom stanu na magistrali, vratiti do garderobe.

I zato je vrlo bitno shvatiti da sve ovo gore napisano nije pljuvanje po organizatiru, na kraju krajeva mislim da sam jedan od najvećih fanova ove utrke… ovo je dobronamjerna kritika kako bi sljedeći Wingsi bili još bolji, još ljepši i… malo manji.

Simke

P.S.

E, da… ima još jedna stvar. Ako netko zna Stjepana i Luku iz DvaĆelosa zahvalite im za ništa – dulje je trajalo naše vikanje njihovih imena nego njihovo sviranje. Ako im je bilo teško (ili ispod časti) odsvirati nešto više od hrvatske himne i jedne pjesme, nisu morali ni dolaziti. Snašli bi se mi i bez njih.

 

Share This