Vjerujem da nakon svakog teksta koji napišem, samo potvrđujem status Posvudushe. Ako već nisam iza objektiva, onda negdje skupljam kilometre, znojim se ili penjem uzbrdo. Ovo posljednje definitivno mi najteže pada, ali moram priznati da još nisam nikad odustala.

Uglavnom, ovu srijedu El Presidente Janko nam je složio još jedan sljemenski trening – za one koji se umore trčeći po nasipu, brdo je ipak nešto posebno. Nemojte se zavarati što biram ovu vrstu treninga misleći da je lakši. Oh, ne, to sigurno nije, ali da su gušti drugačiji, to sigurno jesu. I da odmah ustvrdimo nešto – nisam neki trkač, nisam brza, nemam baš ni trkačku figuru, ni kilažu primjerenu trčanju (ali je dobro nosim), trenutno sam totalno van forme pa mi je sve ispod 6:30 prebrzo (a mogu se pohvaliti da sam čak uspjela istrčati kilometar na 4:55, e to je bila forma za mene!) I još nešto. Ne volim brdo kada se moram na njega popeti, nikako. Ali, uvijek me nešto natjera da krenem prema gore, jer znam da me nakon toga čeka staza prema dolje. Da, ja volim nizbrdice, samo to. Kamo sreće kad bi brda išla samo prema dolje (ne bi se zvala brda, vjerojatno).

Tura ovog treninga je bila od kraja Zelene magistrale (tamo iznad Gajnica) preko Ponikvi (Janbrišakovo vrelo – Podbjelka) do Kamenih svatova i nazad preko Zatinice brijega do Ponikvi. Sva sreća što na greškama učimo pa je Jankec ovog puta ponio kartu. Ipak, stava sam, ako ne znaš gdje si u svakom trenutku u šumi, đabe ti je i ta karta jer svako drvo ti izgleda isto. Suvišno je reći da samo i ovog puta zastali kako bismo razmotrili opcije kojim smjerom dalje.

Staza je inače bila odlična za trčanje, barem za one koji su u kondi. Ipak, mene svaka uzbrdica pokosi. Upravo tada nastojim što manje gledati prema nebu jer onda imam osjećaj da i dalje hodam po ravnom, samo mi je iz nekog razloga teže disati. Već nakon prve lagane, a duge uzbrdice ekipa se uspjela odmoriti dok me čekala. U tom sam trenutku za kaznu dobila pisanje ovoga članka, ali vjerujte mi, to mi je manji problem od uzbrdice koja me sačekala u zadnjem dijelu treninga pri usponu za Zatinice brijeg.

profil-staze
Uglavno, pičimo do Kamenih svatova. To je skupina dolomitnih stijena na zapadnom rubu Medvednice. Vjerojatno opčinjena pogledom (ne toliko željemo da uhvatim zraka i napijem se vode) i gustim zelenilom nisam ni primijetila te svate. Narodna legenda kaže da su stijene nastale tako što je majka nekog mladoženje, nezadovoljna budućom snahom, kletvom okamenila svatove.  (Ovo vrlo slikovito opisuje odnos svekrve i snahe, zar ne?) Sjetimo se da i je i Šenoa opjevao ovo mjesto još davne 1869. godine.

Prije samog vrha Kamenih svatova (480 m/nm), stoji veliki križ. Moram priznati da sam se pri usponu do tog križa zaista osjećala bliže Bogu (pri usponu na Zatinice brijeg, bila sam sigurna da je moj trenutak tu). Na Kamenim svatovima upisali smo se u knjigu planinara pa ćete tamo pronaći pod 13.5.2015. upisano „Janko & prijatelji – Brooks Running Team“

Planinarsko sklonište Kameni svati tužno je zjapilo prazno, ali vikendom je (kažu) ovo popularno odredište planinara koje održava PD Susedgrad.

Svaka nizbrdica za mene je značila prekrasan odmor. Šteta jedino što kad dođe neka malo uža, malo strmija stazica svi počnu hodati. To su trenuci kada bih ja odmorila malo nogice i odradila trening, malo se napumpala samopouzdanjem da mogu trčati i da mogu ponekad bili malkice brža od drugih. Samo radi tih nizbrdica, dajem svoju žrtvu penjući se uzbrdo. Kaže Janko: „Vidiš Bortek, nisi zadnja na nizbrdici.“ Ali jednom drugom prilikom mi je isto tako rekao: „I govno može nizbrdo.“ Mislim da to sve govori o mojim mogućnostima.

Zatinice brijeg bio je najkrvaviji dio treninga, bar za mene. Nisam digla pogled prema nebu, zapravo uopće vam ne bih mogla reći kojim putem sam išla, ali vam mogu opisati svaki kamen, korijen, balvan, grančicu pa čak i reći kako su izgledali otisci tenisica na putu prema toj najvišoj točki treninga. Uopće me sram spomenuti da je ova najviša točka bila na nekih 587 m/nv, a ne mogu vam ni opisati kako su me kvadircepsi pekli.

Ali – tko bi doli, eto ga gori, a tko gori, dolje se strmopizdi. Pa tako i ja.

Uglavnom, nakon ovih 4000 znakova teksta, mogu vam reći i nekoliko podataka o treningu. Dužina cca 9,340 m, trajanje 1:40 h, 354 m gore i 362 m dolje. Sasvim dovoljno za još jedan dobar trening, nakon kojeg pivica uvijek dobro sjedne.

Share This