Potaknuta s jedne strane novopridošlim Brooksovcima koji tek počinju jednu posebnu avanturu, a s druge strane kulminacijom naših zimskih priprema koje privodimo kraju na Bečkom maratonu za nekoliko dana, smatram da je došlo vrijeme da sastavim na jedno mjesto misli koje mi se vrzmaju glavom već danima, tjednima, o cijelom tom trkačkom čudu u koje smo svi zajedno upali.

Za sedam dana vrijeme je za novi maraton. Imam neki osjećaj da, koliko god ih u životu istrčiš, uvijek imaš taj veliki respekt prema toj kilometraži svaki put kad se za nju pripremaš. Gledam u klubu cure i dečke kojima je to prvi maraton, i shvaćam u potpunosti njihovu tremu i uzbuđenje, a onda shvatim da ni ja zapravo nisam u puno smirenijem stanju od njih… Iako mi je ovo treći, a ne prvi maraton. A opet, vidim izraze lica naših novih „školaraca“ kad im Janko kaže da će za određeni broj tjedana trčati 5 kilometara u komadu, a izvjesno vrijeme kasnije i 17, 18 i više kilometara. To nije mala stvar.

Međutim, nije sve uvijek ni tako lijepo. Teško je kad počneš i kad si novi u svemu tome, ali nekad je teško i kasnije. Naiđeš na prepreku i ne znaš kako da je pobijediš. Umoran si, boli te ovo ili ono, noge su teške, imaš loš dan ili nešto stoto. Udariš u zid, maratonski ili neki drugi, svejedno je. Zapitaš se čemu sve to i ne bi li bilo bolje da si sada negdje drugdje. Pa evo, pokušala sam na jedno mjesto objediniti neke situacije i borbe s kojima se sreću brojni trkači, bilo početnici ili napredni, ali i koje i sama prolazim, za koje se nadam da će vam pomoći i da ćete se tada sjetiti da niste sami i da većina nas to s vremena na vrijeme mora proći kao i vi.

Da, trčanje ponekad zahtijeva žrtvu i odricanje kakve nekad prije u životu nisi radio…

…ali će ti uzvratiti višestrukom koristi. Ja sa svoje 22 godine bez problema odbijem izlazak koji je u subotu kasno navečer ako je u nedjeju ujutro utrka. Ili jednostavno odem doma ranije nego inače. Ta se „žrtva“ može odnositi i na puno drugačijih stvari, kako za koga: umjesto na kavu u gradu odeš na trening, ili ne pojedeš baš cijeli desert jer bi ti kasnije moglo biti teško trčati, ili ne odeš vani da bi se mogao naspavati za subotnju dužinu, ili umjesto da nedjeljom spavaš do podne, ti odeš na trening na Sljeme. Dugoročno gledano, ta odricanja mogu biti promjena prehrane, odnosa prema alkoholu, spavanju, ulaganju vlastitog vremena, pa čak i prema novcu, jer u nekom trenutku shvatiš da ćeš radije dati 50 eura za startninu na nekoj trci ili na neki kvalitetan komad opreme nego na neku glupost. Ponavljam: trčanje sva ta odricanja uzvraća višestruko, spoji te s fantastičnim ljudima, odvede te na svakakva mjesta diljem svijeta i nezamjenjivo ti obogati život.

Da, kile viška koje imaš i zbog kojih si možda i uopće počeo trčati neće nestati preko noći…

…ali daj si vremena. Nisu te kile ni došle preko noći, nego tijekom više mjeseci, a često i godina. Puno ljudi uđe u svijet trčanja da bi skinuli kile i/ili popravili svoje zdravstveno stanje, i to je nešto fantastično, jer trčanje promijeni čovjeka iznutra i izvana. Ali – ne preko noći. Isto tako preko noći nećeš postati duplo brži nego što si sad. Daj si vremena da uživaš i u takvom trčanju u kojem možda i nisi najsretniji svojom konstitucijom i brzinom, jer ćeš onda više i kvalitetnije uživati kad budeš ostvario željenu težinu, izgled i rezultat.

Da, ozljede su moguća pojava u trčanju…

…ali nisu neizbježne. Znanje je moć. U svrhu prevencije razgovaraj sa što više ljudi koji su iskusniji od tebe u trčanju, vidi kako pravilnim izborom tenisica, vježbi i primjenom kojeg programa možeš najbezbolnije ostvariti neki svoj cilj. Ako nikad u životu nisi pretrčao više od 5 kilometara, a onda odjednom trčiš 75 kilometara tjedno, da, ozljedit ćeš se. „Too much too soon“ je najjednostavnija formula za ozljedu koja se liječi duže vremena nego što bi to itko htio. Postepen ulazak u formu znači i formu koja će dugo trajati, zato nemojte žuriti s ciljevima i željama, ima vremena za sve.

Da, bit će dana kad vam se neće trčati, kad biste radije samo ležali i spavali i kad znate da to jednostavno nije „taj“ dan…

…ali to nam se svima događa i u svakodnevnom životu, ne samo u trčanju. Ljudi smo, nismo strojevi, i naravno da na nas utječe način na koji smo sinoć spavali, kakav smo dan imali na poslu, gužva u prometu, glavobolja, obiteljski problemi, snijeg, kiša, vjetar, hladnoća, vrućina  i milijun drugih stvari. I onda bi radije ostao doma i ne trenirao. I to je u redu, dokle god to ne postanu opravdanja da preskačeš trening za treningom. Dogodit će se takav dan i na dan utrke; ne često, ali ponekad hoće. I onda to odradiš kako možeš, i naučiš da neće uvijek sve ispasti kako si planirao, ali ipak imaš cijeli život pred sobom da trčiš još stotine utrka i treninga i da u njima uživaš.

Da, na cca 18. kilometru polumaratona ili 35. kilometru maratona (ili nekad prije ili poslije) bit će ti teško i noge će te boljeti…

…ali to je maraton i naravno da će ponekad biti teško. Da maraton nije težak, svi bi ga trčali. Isto vrijedi i za polumaraton (na kraju krajeva, i za činjenicu da ste uopće odlučili napraviti takvo nešto u životu; već zbog toga ste posebni i beskrajno hrabri). Ali svaki kilometar je užitak svoje vrste, to vam obećajem. I da, doći će trenutak u utrci kad ćete se zapitati „Zašto bih ovo ikad ponovio/la?“. Ja sam u Ferrari o tome razmišljala nekoliko posljednjih kilometara maratona jer su mi noge bile preteške. Onda sam par minuta prije cilja u daljini vidjela ciljnu ravninu i shvatila da ću uskoro postati maratonka, i da mi to nitko nikada ne može oduzeti. I upravo zbog te sreće u cilju ja ponovno idem na (polu)maratonski start…

Bilo kako bilo, vjerovali vi meni ili ne, trčanje u pojedincu otkrije neku novu dimenziju. Da, neki ljudi počnu trčati da smršave, a potom smršave i onda više nikad ne pretrče ni metra. To je ok ako to netko baš želi tako, ali je šteta. Šteta je jer sam u godinu i pol, koliko sam službeno u trčanju, upoznala stotinjak predobrih trkača i njihovih priča, trčala sam u četiri države izvan Hrvatske, znatno promijenila film u glavi i način na koji gledam na okolinu oko sebe.

To ne znači nužno da će se to dogoditi svakome, kao ni da je to jedina bit trčanja. Netko se možda stvarno ne zaljubi u trčanje, i stvarno ne pronađe neki dublji smisao u tome, i stvarno to smatra samo privremenim sredstvom mršavljenja, ispušnog ventila ili nečeg stotog. Svatko od nas ima neki svoj razlog (ili više njih), i dokle god nas taj naš razlog pokreće – dobro je.

Stoga, bilo da ovih dana trčite svoje prve kilometre u životu ili pak svoj prvi maraton ili polumaraton, uživajte u svakoj sekundi, kad je teško – usporite, ne zaboravite se smijati što je više moguće i upijati silnu pozitivnu energiju koja vas okružuje, jer ovih „prvih“ događaja u svom trkačkom stažu sjećat ćete se još dugo 🙂

Mare