Inače se ne smatram osobom koja baš prebrzo kopča (naročito ako se radi o nečemu što me baš ne interesira) pa je trebalo par godina da shvatim da mi se koncept trail natjecanja zapravo jako sviđa.

Dobro, u vlastitu obranu, rekao bih da je razlog tomu možda previše naglašena integracija traila i izmišljenog koncepta nazvanog “treking” koji mi je od prvog dana kao bivšem orijentacisti strahovito išao na živce, ali kako to biva sa svime u životu, svaka roba nađe kupca (siguran sam da bi sanjkanje na žiletima po činovničkoj livadi privuklo barem tri natjecatelja), pa je tako i treking osvojio dio domaće publike, a trail ostavio u svojoj sjeni.

Ne znam, možda je integracija bila naglašena samo u mojoj glavi… ono što znam, jest da sam obje discipline (s time da je jedno disciplina a drugo trkački Frankenstein) godinama odbijao i trpao u isti koš.

I tako ovaj tjedan, ničim izazvan, prijavih se na Trail okićkih trešanja i to iz više razloga – prvo, osmislili su ga moji prijatelji orijentacisti za koje znam da imaju filing za dobru šumsku putešestiju, a drugo Okić mi je kao destinacija ostao u prekrasnom sjećanju još od prvog veranja po klinastom putu koji vodi do njega. Dodatni bonus bili su staza od 8 kilometara i visinska razlika oko 500 metara koji su mi barem koliko toliko garantirali da organizatori neće morati zvati GSS da me polumrtvog izvlači iz neke okićke jaruge.

Ukratko, staza je bila sve ono što sam očekivao, pa čak i nekih 400% više – prekrasni single trail puteljci, malo makadama, većinom hladovina, puno uspona i padova, besprijekorno označena staza i neočekivano dobrodošla okrijepa na 4. kilometru staze. I dok sam tako trčkarao, lišen svih negativnih misli vezanih uz političke stranke, rate kredita i kosu koja mi nemilice otpada, shvatio sam da sam zapravo na orijentacijskoj utrci bez karte i kompasa. Sve je bilo tu, svi tereni, prečice i okoliš na koji sam navikao sve te godine trčanja za kontrolnim točkama, samo bez brige i pameti… i iako nikad ne bi mijenjao pravu, punokrvnu orijentacijsku utrku na dobroj karti za “obično” trčanje, ovo je najbliže što se može doći tom osjećaju… i, iskreno, meni se jako dopalo.

Naravno, naglašavam još jednom, sve ovisi o mašti organizatora i trudu koji je uložio da osmisli zanimljivu i balansiranu stazu… ali ako je većina njih ovako dobro složena kao ova, mislim da sam našao disciplinu u kojoj mi čak ni landranje po brdima neće predstavljati problem.

Organizatorima Goranu i Sonji Lesjak hvala na super utrci a ja odoh pogledati što je sljedeće na kalendaru…