Zamislite da ste odlučili nešto napraviti sami sa sobom i krenuti na neku rekreativnu aktivnost koja će vam reducirati rizik da vas dekne infarkt na 10. stepenici prilaska uredu i eventualno pomoći da skinete koju od kila nagomilanih višegodišnjim, predanim konzumiranjem ćevapa i pive u lokalnoj birtiji.

Povjeravate tu odluku prijatelju i reakcije su sljedeće, ovisno o aktivnosti koju ste odabrali:

– ako ste krenuli u teretanu: O, super, u koju ideš? Koliko košta?
– ako ste počeli voziti bicikl: Odlična ideja. Jesi ga već kupio? Koji?
– ako ste odlučili početi igrati nogomet s ekipom iz kvarta: Mrak, javite ako trebate nekog za napad.
i, naravno
– ako ste počeli trčati: Ovaj… a Zašto?

Da, točno. Iz osobnog iskustva znam da je “zašto?” najčešće postavljano pitanje osobi koja je tek krenula trčati jer, kako kažu, koji je smisao trčati kad te nitko ne natjerava?

Ulaženje u debatu na tu temu vrlo je nezahvalan proces koji najčešće završava odmahivanjem ruke vašeg sugovornika uz kratko “a, budale…” promrmljano kroz zube. Da, trčanje spada u “s tobom nešto nije u redu” a ne “bravo što si odlučio nešto napraviti sa sobom” kategoriju. To je jednostavno tako – sport koja postoji samo zbog sebe a ne zbog dodatnih sadržaja koje uključuje (npr. nateravanje okruklog, kožnog objekta po travi) smatra se dijagnozom a ne rekreacijom.

No, pretpostavimo da ste svoje najbliže uspjeli nekako uvjeriti da su vaši odlasci na nasip dobra stvar, da je opsjednutost tenisicama u obilasku shoping centra samo prolazni hir a minute po kilometru vaš način mjerenja vremena. Pretpostavimo za trenutak da su oni to shvatili kao normalno. I sve je okej.

I onda dođe ljeto.

– kamo ćeš na more?
– nemam pojma, vjerojatno na Rab kod svojih 10 dana i onda natrag, ti?
– ma idem na Krk tjedan dana… čini mi se da bi moglo biti okej, čak sam vidio da ima i dobrih staza za trčanje.
– ima… što?
– staza za trčanje… da mogu odraditi trening dok sam dole.
– samo malo… ideš na godišnji i tamo ćeš trčati?
– da!
(sad slijedi vrtenje glavom, srk kave, pogled u oči, duboki uzdah)
– jesi ti dobro?

I to je ta granica koju je teško prebaciti, a ispasti “normalan” u očima svog sugovornika. Trčanje na moru? Pa pobogu, more = odmor, kokteli, piva, komadi. Kakvo prokleto trčanje?

Ali trkači znaju da je godišnji odmor vrijeme kada se lako u vjetar može baciti nekoliko prethodnih mjeseci priprema – što zbog reducirane fizičke aktivnosti, a što zbog konzumacije već navedenih koktelčića i pivica, i zato prije odlaska na more u kofere osim kupaćih i ručnika utrpavaju lokalnu mapu sa markerom označenim stazama koje su potencijalno iskoristive za trčkaranje.

A pravi ljetno-godišnjoodmorni trkač je vrlo predana sorta rekreativca, jedan od onih koji znaju kada izlazi sunce, kada krenu rasti temperature, koje su ulice u hladu i na kojem kilometru magistrale ima benzinska gdje se može nadopuniti bočica s okrijepom. Planiranje ovakvog treninga prelazi u domenu omanje vojne operacije sa strateškim dijelom jednako važnim kao i onim akcijskim. Kilometar je kilometar. Bez obzira na geografsku širinu i dužinu.

Vaš prijatelj se malo oporavio od početnog šoka, naručio je još jednu kavu s mlijekom, i gleda u pod. Nakon nekog vremena uspjeva skupiti hrabrosti i pita:

– to ćeš samo jednom, jelda? Da vidiš kako izgleda otok i to je to?
– ma kaki… svaki dan… možda i dva puta, moram još vidjeti.
– dobro, evo, pišem ti tu broj mobitela mog dobrog prijatelja pa mu se javi…
– i on je trkač??
– ne, psihijatar.

si ju on d koast!

SiMke