Ni nakon otprilike 15 službenih utrka nisam previše sigurna koji je presudni faktor oko ukupnih dojmova s neke trke. Očekivanja, težina trke, organizacija, rezultati, sunce, kiša, društvo? Pa vjerojatno sve zajedno, ali nešto mi govori da je daleko iznad svega navedenog ipak činjenica s kime si proveo to jutro, taj dan, podijelio svoj ulazak u cilj, radost, smijeh, umor, dojmove i sve ostalo.

I tako, prije kakvih mjesec dana, dok sam još gulila zadnje ispite u Zagrebu prije odlaska doma na ljetovanje, spomene par dečkiju na treningu nekakvu trku u Opatiji u drugoj polovini sedmog mjeseca. Trka? Opatija? Usred ljeta? No way… Kao netko tko je izrazito osjetljiv na visoke temperature i ljeti trenira isključivo rano ujutro ili kasno navečer, odlučno sam odbijala ikakvo utrkivanje na asfaltu na 40 celzijevih stupnjeva.

No kako to obično biva, nije me trebalo dugo nagovarati. Kad sam saznala datum trke, znala sam da ću u to vrijeme već biti doma u Istri kakvih tjedan dana i da bih mogla doći i na trku (Opatija mi je udaljena 45 minuta vožnje automobilom). Trka je dugačka 18,4 kilometra, taman da odradim neku malo jaču dužinu koju ionako moram kako-tako odraditi taj vikend. Da ću otići na trku više nije bilo upitno kad sam dobila meni vrlo drag sms iz Zagreba „Izgleda da će nas se skupiti za jedan auto, vidimo se!“. Nakon toga se više nisam dvoumila 🙂

I da bi stvar bila bolja, nije ih se skupio samo jedan auto, tako da su od meni jako drage ekipe došli Sunčana, Dorian, Željko, Hrvoje, Zoran, Milana, Sonja, Safet… Zapravo nisam sigurna postoji li ijedna trka u Hrvatskoj koja može proći bez barem jednog dijela tog čudesnog zagrebačkog trkačkog kruga u kojem se nalazim? 😀 Što se tiče mog dolaska, moj dragi brat Dalen dobrovoljno se ponudio da ide sa mnom, vozi me kako ja ne bih morala voziti, i da usput bude i fotograf. Tako smo se u nedjelju oko 9 ujutro uparkirali u centar Opatije i krenuli u potragu za startnim brojevima i ostatkom ekipe.

Putem sretnem Sunčicu i Doriana, piju kavu par desetaka metara od podjele brojeva. Pozdravljam ih i žurim dalje da, kao, ne bih zakasnila. I odmah da riješimo jedinu stvar koja mi se u cijeloj ovoj priči nije svidjela, a to je blaga neorganiziranost. Iako se radi o trci manjih razmjera (startalo je 160 sudionika, što na 18,4 km, što na 6 km), ne vidim razlog zbog kojeg se prakticiraju prijave na licu mjesta, pogotovo jer su postojale online prijave do 24 sata prije trke. Dakle, na samom štandu oni su upisivali naše ime, prezime, datum rođenja i klub, bez ikakvog postojećeg popisa, a morali smo se i potpisati… Nije to nešto preloše, pogotovo ako se uzme u obzir da je startnina iznosila ravnih nula kuna, ali puno se vremena izgubilo na to.

No na stranu s mojom (jedinom) zamjerkom, atmosfera prije starta je bila odlična. Podignem broj i majicu, prebacim se u svoju trkačku uniformu, skočim iz japanki u tenisice, usput naiđem na Milanu, Sonju i Safeta, no nije mi jasno, gdje je drugi auto s mojim trkačima (Željko, Hrvoje, Zoran)? Već je polako prolazilo 9.30 (start je bio u 10), a njih nigdje. Šaljem sms, zovu me da su u blizini, parkiraju se. Napokon se pojave kojih desetak minuta prije starta, ali samo Hrvoje i Željko. Zoran i dalje parkira auto (!)… I uz to Hrvoje skuži da je zaboravio muziku i slušalice za trku pa otrči i po to. U toj nekoj polunervozi (to je definitivno must have o kakvoj god se trci radilo), odlazimo na start, a ja koja kao poznajem Opatiju i dalje pojma nemam kuda mi to točno trčimo (i kako izvesti 18 kilometara u tako malom gradu!). Nema veze…

Krenemo trčati. Ja ću kao pokušati neki tempo mrvicu sporiji od 5min/km, mogu ja to, zašto ne bih mogla? Prijeđemo prvih cca pola kilometra, gledam na sat, tempo debelo ispod 4:30, klasična greška. Ok, uspori. USPORI. Peremo neke uzbrdice kratko vrijeme, a onda se spuštamo na šetnicu uz more. Napokon me sustiže Hrvoje, odmah ga tjeram naprijed jer znam da može daleko brže nego ja 🙂 Prije nego je ubrzao, sustiže nas djevojka po imenu Lidija, pita me može li trčati s nama, rekoh naravno, zašto ne. Gledam, strašno mi je poznata, al vjerojatno zabrijavam… I tako mi trčkaramo, komentiramo tempo kojim trčimo (uspijevamo nekako oko petice po kilometru), turiste šetače koji nam ne žele dati mjesta za prolaz, okrepe (nešto čemu treba skinuti kapu – trka je sadržavala, ako se ne varam, više od 5 okrepa, odnosno po jednu svaka cca 3 kilometra), uglavnom svašta komentiramo, samo da si prikratimo vrijeme.

I tako usput saznam da mi je poznata zato što je iz AK Veteran i vjerojatno smo se srele već mali milijun puta, obje trčimo polumaraton za 1:47, lako je krenula priča. Obzirom da ionako nisam imala s kim poznatim trčati (svatko od nas pere neki svoj tempo), dobro mi je došlo da imam nekoga s kim ću se lakše podizati u trci. Međutim, nešto iza polovice trke ona je odlučila odraditi wc, a ja se nisam usudila stati da je pričekam jer bi bilo upitno kako ću nastaviti 😀 Tako da sam dalje nastavila sama. Tu sam se već približavala okretu u Lovranu, iz suprotnog smjera već stižu trkači koji se okreću, srećem Hrvoja, Doriana, Matića, svi jure ko blesavi… Stižem na okret i shvatim nevjerojatnu snagu vjetra koji me dotad gurao s leđa, a sad puše ravno u mene i znatno otežava ikakav pokušaj za brzinom. Ok, usporim dosta, već su mi lagano i noge teške. Dotad bilo oblačno, u principu savršeno za trku, ali počne se pojavljivati sunce, ja već lagano skuhana…

I onda me u nekom trenutku prestigne ni više ni manje nego Zoran, koji je krenuo 12 minuta (!!) nakon službenog starta uslijed problema s parkiranjem auta, i trčao je toliko lagano da ni sama nisam mogla vjerovati. Ja žedna, već umorna od trčanja po neravnom popločanom putu, vjetar nosi valove skroz na šetnicu pa me to malo hladi, gledam kilometre na satu i znam da sam blizu. Prestiže me jedan trkač i govori mi „Ajde, povuci sad, još malo!“. Teško mi je, teže od očekivanog, ali vidim cilj, još minutu ili dvije trčanja. Čujem voditeljicu na zvučniku. I onda ista priča kao i svaki put – ruke u zraku, cvijet u kosi, osmijeh na licu… Vidim svog jedinog i najdražeg brata, fotka me dok dolazim, a iza ulaska u cilj čekaju me dečki, glasno i širom raširenih ruku… Zagrljaji, pa hektolitri vode, pa dočekivanje naše Milane, Sonje i Safeta u cilju, pa još zagrljaja, fotkanje, lagano (bosonogo!) rastrčavanje, redoslijed isti kao i na svim trkama.

Tako smo dočekali i proglašenje pobjednika i pobjednica na obje trke, a nagradu je dobio i pas koji je sa svojom vlasnicom istrčao trku na 6 kilometara. Pregladnili i još uvijek žedni uputimo se na trkački ručak, a za ručak ni više ni manje nego skuša i krumpir salata (neki su uspjeli ugrabiti i dvije porcije :D). Valjda je jasno da smo smazali apsolutno sve? Kako to obično biva, razmjena dojmova, moje čuđenje njihovim rezultatima (a što bi tek bilo da su Zoran i Hrvoje krenuli na vrijeme?), pretrpavanje hranom i planiranje sljedećih događaja. Neki od nas se vidimo na Durmitoru, neki na Forrestu, govorimo da nam se ide i na Hvar, milijun želja i planova…

I eto, čisto da znate, ne postoje velike i male trke. Postoje samo veliki ljudi s kojima ih možete doživjeti, istrčati, pobijediti, probiti neku svoju granicu. Biti sretni do neba kad vas dočekaju u cilju, ili kada vi njih gledate da ulaze u cilj. To su trenuci koje vam nitko nikada ne može oduzeti. Kada takve ljude pronađete, držite ih blizu sebe, ja znam da ja hoću 🙂

Pozdrav iz Istre by Mare! :*