Bez obzira što obično bajke počinju rečenicom tipa “bilo jednom negdje nešto…”, ja bih tu frazu u slučaju rezimiranja zadnjih 6 mjeseci svog života komotno mogao upotrijebiti…. ako ni zbog čeg drugog, onda zato što sve skupa izgleda kao djelo nekog nabrijanog wannabe fantasy pisca…

Daklem, ako se dobro sjećam, sve je počelo mailom koji mi je forwardirala prijateljica i u kojem se nalazio link na web stranice utkre.net i na kojima se nalazila obavijest o nekoj “školi trčanja” koju pokreće udruga “Volim Trčanje”. Sjećam se kako mi je prva reakcija bila lagani podsmijeh jer, mislim si – škola trčanja? pa nije da smo baš monty pythonovci pa da se svi krećemo kao John Cleese… mislim ono… pa znamo trčat jel’?

No čitajući podrobnije tekst shvatih da se radi o vrlo smjelom poduhvatu – u šest mjeseci pripremiti grupu od 90ak tromih uredskih trolova za istrčavanje polumaratona… hm ?! ok…

U tom trenutku sjetio sam se svojih minulih trkačkih dana iz ranih devedesetih, kada sam, kao nadobudni skoro-dvadesetogodišnjak sa svojim prijateljem Kristianom pretrčao gore spomenuti polumaraton uz ne baš previše muke… no u istom trenutku palo mi je na pamet da sam tada trčao desetke po maksimiru ko od šale, da nisam pušio i da sam imao 15 kg manje… Naravno, pitanje je došlo samo po sebi – mogu li to ponoviti danas?

Ništa, rekoh sam sebi gaseći cigaretu… Postoji samo jedan način da to saznam

Inicijalno okupljanje “škole trčanja” pomalo je ličilo na klub ljubitelja trosjeda… svi smo izgledali svakako samo ne puni entuzijazma, a Janko me svojim govorom, u kojem priča kako ćemo kroz pola godine trčati 21 km, podjsetio na Kosoricu kad obećaje 150.000 novih radnih mjesta… yeah frende… super ti je spika… al daj nas pogledaj i spusti se malo na zemlju.

Taj prvi tjedan našao sam se na kavi s kumom Kristianom kojeg sam brifirao o svom novom pothvatu. Čovjek se skoro zagrcnuo od smijeha.

Kume? Škola trčanja? Ti? Kao prvo, ti si svoje otrčao, kao drugo nisi više baš u cvijetu mladosti…
A daj ne seri…
Pa da… a znaš ni pušenje ne pomaže. A ko vas trenira?
Janković
Aa Jankec… on je ok… al šta njemu treba da se s vama zajebava…?
Ouvaaj… Konobar… račun molim…

Kasnije sam razmišljao – da je on meni došao s tom istom spikom, moja reakcija ne bi bila puno drugačija. Jednostavno nekako misliš da si neku fazu života završio i kaj sad tu imaš opet pokušavat… ko da deda od 80 god. ode u bordel… ne ide to

No, kao i puno puta do sada, pokazala se točnom mantra – nikad ne reci nikad.

Dokaz za to bila je utrka “Volim trčanje” na kojoj smo mi školarci pretrčali beskonačno dugih 5 kilometara… ja sam se osobno tako dobro osjećao kad sam istrčao taj krug na nasipu (psihički, da se razumijemo, fizički sam bio strgan), da sam pomislio da mi sad ni polumaraton nije toliko bitan ako ga i ne završim – HOAH! petica je pala!

I tako je došao Maksimir… super… hlad, šuma… čekaj… ako se sjećam dobro iz davnih dana ta maksimirska petica ide gore-dole. Odmah sam tu sumnju išao provjeriti s instruktorom brze grupe – Danijelom… na upit da li petica ide na kapelicu i onda trim stazom do vrha, odgovorio je – ne znam, ne sjećam se. Lik je legenda… trči ko sumanut ali kao malog ga je napao ogroman kompas i od tad ima problema sa stranama svijeta

Ali ubrzo smo zavolili tu šumetinu.

Treninzi su preko ljeta pomalo ličili na okupljanje opskurnih likova pored nadstrešnice – nas par ogledavalo se na sve strane da vidimo ko je još ostao u Zagrebu… u jednom trenutku na treningu nas je bilo petero – shvatit ćete da je tad bilo pomalo komično potezati o tome ko je brza a ko spora grupa

Polako je došao i kraj osmog mjeseca a s njim i iznenađenje… bio sam uvjeren da će se preko ljeta škola malo rasipati odnosno da se neki polaznici neće držati plana treniranja i da će možda odustati od priprema…

I po dobrom starom običaju, bio sam u krivu (ovaj put – i bolje da jesam

E sad, u cijeloj toj priči povratka s ljetovanja dogodila se jedna zanimljiva stvar – kako su se ljudi polako vraćali, vidjelo se da se iskreno vesele što ponovno vide jedni druge nakon ljetne pauze… ono stvarno frendovski… i ovo je trenutak kad mogu bez lažne patetike napomenuti ono što iskreno mislim – pedesetak potpunih stranaca je u pet mjeseci znojenja i drapanja kilometara postalo – ekipa!

Fora a?

Nadolazeći rujan samo je donekle potvrdio ono što smo već znali – zabrijali na trčanje, razgovarali o tenisicama i dryfit materijalima, žalili se jedni drugima na bolove u nogama a s onima koji ne trče i ne znaju šta je to “ispod pet i pol po kilometru” ne znamo o čemu bi razgovarali  Uostalom lijepo nas je onaj striček Janko s početka priče upozorio da će neki od nas pokupiti “virus trčanja”… Samo, zaboravio je napomenuti kolko je to sranje zarazno

I evo nas pred polumaratonom… još samo koji dan i istrčat ćemo 21 kilometar i proći kroz cilj na trgu stričeka Jelačića. I to je super… ali, iako je cilj ove škole bio pretrčati polumaraton, pričati o tome kao o nekom “završetku” složit ćete se, sada je pomalo smiješno…

Jer dragi naši Janko,  Žana,  Dr.Vlahek (o tebi dottore, ću esej napisat samo da prođe trka), Veronika, Miro i svi ostali koji ste nas navlačili po stazama ko vrag grešnu dušu – htjeli ili ne htjeli, dobili ste 50 fanatika koji će nastaviti trenirati na ovaj ili onaj način…. spremajte nas za maraton, triatlon, IronMan, RubberMan… potpuno nebitno…

Jer ako nećete, osnovat ćemo svoj klub i bit ćemo vam konkurencija…

I bit će vam žao… i tek onda ćete vidjeti šta ste od nas napravili

Vidimo se na Trgu!