Ja mislim da nije toliko bitan ali red je red.

Daklem, krenusmo mi tako ranom zorom s parkinga na Boćarskom u nešto što će se kasnije ispostaviti kao skoro 24-satni izlet (ako uračunate kad ste se ustali u nedjelju ujutro) ali kako to obično biva s ovakvim izletima punim improvizacije, sve na kraju ispadne 10 puta bolje nego što ste planirali.

Vožnja ko vožnja – oni visine iznad 180cm uglavnom su si grickali koljena, oni manji uspjeli su uhvatiti koju sekundu sna, no svi smo živi i relativno zdravi (pojedinačne dijagnoze mentalnog stanja ne računam) stigli kod Dinka. („Kod Dinka“ je inače alfa i omega restorančić svih utrka, trekinga i treninga na velebitu pa čisto da znate za sljedeći put i ne pitate „ko je Dinko?“-  to je blasfemija).

Plan je bio da nas bus malo kasnije iskrca na nekoj livadi na kraju nekog puta od kud kreće neki makadam. Okej. Ono što nismo znali je činjenica da smo za nula kuna dobili prekrasan bus-coaster iliti po naški „Bus smrti“ atrakciju koja se adrenalinskim šusom može mjeriti samo s najboljim američkim roller-coasterima. Svima nam je prošao život pred očima, pregledali smo ga, kontemplirali nad greškama i propustima… ali na kraju smo stigli.

I zapljeskali 🙂

To je to! Idemo se penjat. Right. Počelo je – spuštanjem. E, sad, mnogi se pitaju što ima loše u spuštanju. Nema ništa. Ali to znači samo jedno – platit ćemo to još većim usponom kasnije. I tako bi. Prvih 3 kilometra imali smo mali eliminacijski krug – tko ne padne pokošen infarktom na uzbrdici po onom zvizdanu, spreman je odraditi turu.

Srećom, ostasmo svi na broju.

Sljedeće mjesto okupljanja vesele rasute družbe dogovoreno je na visoravni Veliko Rujno gdje bi se brza grupa trebala odvojiti od normalnih ljudi. Zašto, pitate se? Pa eto, kratkom kalkulacijom prosječne brzine hoda cijele grupe ustanovljeno da bi, ukoliko svi krenemo na Vaganski vrh, izlet završili oko ponedjeljka u podne. A to nije bilo okej jer je među nama bilo par sretnika koji imaju posao pa bi bio red da na isti i stignu. Dakle, nađemo se na Rujnu, odmorimo i pičimo dalje. Koliko to može biti komplicirano?

Ma možeee! 🙂

Uglavnom, da skratim priču (mada je i za to već kasno) Veca čeka kod crkve, koju smo mi zaobišli (iskreno, imali smo lijepo vrijeme a ja imam gadnu naviku navlačiti gromove i munje kad god se pojavim u blizini sakralnih objekata pa nismo htjeli riskirati) i na kraju se nalazimo na prekrasnoj Stražbenici koja je prekrasna iz dva razloga – stali smo se odmoriti i imali smo izvor prefine hladne vode. Osim toga, raskršće ko raskršće, nešti aktrakcije.

Brzaci tad krenuše na Vaganski vrh a mi ostali lagano na Buljmu (naziv tako pogodan za sprdanja svakakvih vrsta) koji je u stvari prijevoj na 1300 i sitno metara i koja na vrhu ima križ. I nema samoposlugu kako je Janko tvrdio. Odmorismo se, prisjetismo hrabrih cura i momaka koji sad prte do Vaganskog i krenusmo dalje… tj dolje.

Put do planinarskog doma nije bio težak – ideš uglavnom niz brijeg, skakučeš po kamenju ko koza, paziš zglobove i razmišljaš koliko su ti dobre tenisice… ali brate mili, nikad stić! Svaki komad pleha koji smo vidjeli uz put, svaka stijena koja je koliko toliko odudarala od okoliša i eto uzvika: „KROV“ tu je! NIJE! Kako smo se svi na kraju složili, bili smo spremniji za dom od Šimunića kad smo ga na kraju ugledali kako viri između stabala.

Ljudi moji, ništa ne može opisati kako paše piva / radler nakon takve ture više od činjenice da su se, unatoč muškoj cijeni pive od 20 kn, novčanici samo vadili a novci bacali prema introvertiranom konobaru. Pao je prijedlog da tu prespavamo, pa čak i da se više nikad ne maknemo od tamo, da ostanemo živjeti na Paklenici… sve se činilo boljim od preostalih devet (9) kilometara koji nas još čekaju do Dinkovih stolaca…

Ali, eto, po ko zna koji put, strah bijaše neopravdan. Put od doma do Starigrada bio je highlight cijelog dana – pitoma stazica kroz kanjon koji je greota pokušavat čak i opisat riječima bio je adekvatan završetak ovog, po svemu, neobičnog tumaranja.

Kad smo stigli na cilj, Garmin je pokazao 24 km, 1293m visinske (kumulativno) i 8 sati i 47 minuta hodanja. S obzirom da sam ja sat upalio kad smo već krenuli, slobodno možemo reći da smo zaokružili čitavih 9 sati paklen(ičk)e avanture (podatke s garmina možete vidjeti ovdje).

E, sad, ako mislite da je to sve, grdno se varate.

Umjesto da, kao pravi sportaši spakiramo stvari i krenemo za Zagreb, svi velikodušno prihvatimo Jankovu ponudu da višak od skupljenih para za bus ulupamo u cijelo jato skuša koje su veselo, preko roštilja, doplivale na naš dugački stol. Vino, pivo, skuša. Pa još malo restanog. I malo vina. I daj još jednu skušu.

I tek onda se može krenuti doma.

Prebijeni ko obrambeni igrači druge Kamerunske nogometne lige, krenusmo tako za Zagreb uz zaključak da sljedeći put ovo mora biti dvodnevni izlet. Ne toliko zbog planinarenja, osvajanja vrhova i fizičke aktivnosti.

Nego nemoš na put s tako punim želucem…

Do sljedećeg tumaranja,

SiMke