Savršeno.

Kad bih morala opisati svoje iskustvo boravka i trčanja u Švicarskoj u samo jednoj riječi, to bi bila ta riječ. No baš i nije neka novost da meni treba puno više od jedne riječi da išta opišem… 😀

Kako je uopće došlo do toga da putujem u Švicarsku? Dugogodišnji obiteljski prijatelji, inače Hrvati sa stalnom adresom u Švicarskoj, bili su na zimu u Hrvatskoj na odmoru. Kad su im moji roditelji ispričali moje novo iskustvo u školi trčanja, polumaratone i cilj da istrčim maraton, oduševili su se. Obzirom da se i sami rekreativno bave trčanjem i bicikliranjem i obožavaju događaje poput velikih organiziranih utrka, pozvali su me da dođem kod njih u lipnju trčati jednu od utrka u Bielu. Biel/Bienne inače je utrka dobro poznata ultramaratoncima, iznosi 100 kilometara i trči se po noći, a popratne utrke su, između ostalog, maraton i polumaraton (također se trče po noći). I tako je nastala moja švicarska priča 🙂

Kako opisati status trčanja u Švicarskoj? Kažu moji prijatelji u Švicarskoj, „ovdje skoro pa svako selo ima svoju utrku“. I da bi bilo zanimljivije, na svaku tu „seosku“ utrku dođe po 600-700 ljudi! Nedavno je u Bernu održana utrka na 16 kilometara s popratnom utrkom od 5 kilometara. Sudjelovalo je više od 30.000 ljudi! Trčanje kakvo mi poznajemo ondje ima položaj nečeg posebnog, usudila bih se reći uzvišenog, a na utrkama sudjeluje populacija doslovce svih godišta, od bebača koji su donedavno tek puzali, pa sve do trkača s više od respektabilnih 70 godina.

Biel/Bienne nešto je posebno. Dvojezični grad koji bi se mogao nazvati umanjenim cijelim svijetom. Ulicom srećeš ljude apsolutno svih nacionalnosti i rasa, svatko govori nekim svojim jezikom ali svi se razumiju. Službeni jezici su njemački i francuski, no čak i kada razgovor vode dva njemačka govornika, neće si reći „danke“ nego „merci“, jer je to, eto, baš tako. Ozračje je ondje prava divota. O tome koliko je standard viši nego kod nas dovoljno govori činjenica da nezaposlenost tamo iznosi jedva 3% (!!), tako da je neupitno da kvaliteta života znatno utječe na to kako se razvijaju ostala područja, pa tako i trčanje.

Manifestacija pod nazivom „Bieler Lauftage“ uključuje dječje trke prvi dan događanja, a na glavni dan tu su ultramaratonska stotka, maraton, polumaraton, razne štafete, nordic polumaraton, vojnička štafeta. A sada gledajte ovo… Utrka u Bielu okuplja pravo čudo ultramaratonaca. Ove godine ultru je završilo 1063 trkača (894 muškarca + 169 žena), maraton 214 trkača (150 muškaraca + 64 žene), polumaraton 660 trkača (450 muškaraca + 210 žena). Ne, niste krivo pročitali – 1063 ultraša!! I ne mogu a da ne napomenem da je Biel grad koji po broju stanovnika (50.000) odgovara otprilike Karlovcu! Sad vi zamislite što bi se moralo dogoditi da tako mali grad u Hrvatskoj okupi tolike trkače stotke… Također, ne smijem zaboraviti spomenuti da je promet šireg centra grada bio zatvoren od četvrtka popodne, kada se održavao „Kids Run“ u svim mogućim kategorijama tijekom cijelog popodneva, pa sve do subote oko 2 ujutro kada su iz grada izašli svi ultraši, maratonci i polumaratonci (maraton i polumaraton završavali su u drugim gradovima, dok je ultra zaista bila ogroman krug od 100km s početkom i ciljem u Bielu). To nije toliko fascinantno koliko i činjenica da to zatvaranje prometa lokalnim stanovnicima uopće ne smeta…

Evo još nekoliko zanimljivih podataka. Ultramaraton u Bielu održava se od 1959. godine, kada je najbrži muškarac stotku istrčao za skoro 14 sati. Rekord staze postavljen je 1996. godine i iznosi 6 sati i 37 minuta!  Što se tiče žena, one su prvi puta trčale 1962., kada je pobjednica istrčala za više od 20 sati. Rekord staze postavljen je 1997. – 7 sati i 37 minuta! Definitivno brojke od kojih se zavrti u glavi. Što se tiče ove godine, pobjednik (33-godišnjak) istrčao je stotku za 7 sati i 4 minute, a pobjednica (37-godišnjakinja) za 8 sati i 26 minuta. I još nešto genijalno: najmlađi ultramaratonac star je 16 godina, ultramaratonka 22 godine, a najstariji ovogodišnji bielski ultramaratonci imaju, pazi sad ovo!, žena 78, a muškarac 83 godine! Sada samo zamislite kakav je osjećaj bio gledati ljude takvih različitosti, sve na istoj stazi.

I kao nadopunu svim ovim zaista fascinantnim podacima, moram ispričati moje osobne dojmove s utrke. Obzirom da se trčalo u 22.15h, nervoza, i to poprilična, prala me odmah od jutarnjeg buđenja. To je ona moja pozitivna nervoza, osjećaj koji me vjerojatno neće napuštati ni nakon stote utrke, a kamoli sada kada trčim svoj 5. službeni polumaraton… Kad se sve zbroji i oduzme, fizički mi je ovo bila najteža utrka do sad. Uspon i spuštanje s visinskom razlikom od oko 100 metara nagurano je u središnji dio polumaratona u rasponu od otprilike 3 kilometra, a ostatak staze je ravan. Iako lampa nigdje nije propisana oprema, preporučljivo je trčati s njom jer dio staze u dužini od oko 5 kilometara, koji završava otprilike kilometar prije cilja, prolazi kombinacijom asfaltirane i makadamske ceste između njiva i potpuno je neosvijetljen. Meni osobno je takvo trčanje gušt, no s vremenom zaista postane zamorno jer staza postane monotona, a kako je dan prije pala i kiša, nekoliko puta sam ugazila u duboku lokvu, što nije bilo nimalo olakšavajuće.

Lagala bih kad bih rekla da nisam imala nikakve želje za vlastiti rezultat. Htjela sam, barem za sekundu, oboriti vlastito najbolje vrijeme polumaratona (koje je dotad iznosilo 1:48:06 iz Rijeke). Znala sam da tražim skoro pa nemoguće jer sam bila upoznata s težinom staze i uvjeta, no nisam odustajala do samog kraja. Na usponu sam gubila po minutu po kilometru, a na spuštanju to nisam uspjela u potpunosti nadoknaditi. Par kilometara prije kraja kasnila sam dobru minutu za vremenom koje sam htjela istrčati, no odlučila sam pokušati to ipak stići. I tako sam zadnjih par kilometara prikupila svu snagu koja mi je preostala, više mentalnu nego fizičku, skidala po 15, 20 sekundi svaki kilometar, i, eto.. uspjela 🙂 Iz Biela sam donijela novo službeno polumaratonsko vrijeme, 1:47:45, što me smjestilo na 29. mjesto od 210 polumaratonki i na 8. mjesto u W20 kategoriji, a vlastiti rekord mi je definitivno najdraži od svega.

I par riječi za kraj. Ova bi utrka, o kojoj god se disciplini radilo, pa čak i dječja utrka (zaboravih ranije napomenuti – čak i dječje utrke, pa i one najkraće u kojima su trčala djeca stara 2-3 godine, bile su čipirane!), mogla biti dobar primjer i škola mnogim utrkama i njihovim organizacijama diljem svijeta. Apsolutno svaki detalj, od podizanja brojeva dan ranije, izložbenog prostora, organizacije prometa, animiranja trkača i posjetitelja, brzina objave rezultata na internetu (odmah!), fotografije apsolutno svih trkača, organizirani prostor za presvlačenje i tuširanje po završetku utrke, okrepe, hrana, atmosfera… Dakle sve čega se možete sjetiti osmišljeno je do najsitnijih detalja. Ono po čemu će mi Biel definitivno ostati u pamćenju onaj je osjećaj kad trčiš uz trkače iz 5-6 različitih disciplina, svatko trči svojim tempom i nikad nisi sam. Uvijek je skoro pa gužva – dovoljno da te taj osjećaj podigne, a opet dovoljno malo da se ne moraš gurati ni sa kime na stazi i imaš dovoljno prostora za sebe. Uz to oko sebe slušaš 5-6 različitih jezika (obzirom da su trkači, osim Švicaraca, iz Danske, Engleske, Njemačke, Belgije, Nizozemske, Italije, Slovenije, Crne Gore, SAD-a, Rusije…), na startnom broju ti piše ime pa te navijači zovu po imenu i podržavaju te, uz stazu su (pogotovo u naseljenim dijelovima utrke) doslovce tisuće gledatelja, osjećaj je poseban i neopisiv. Meni osmijeh nije silazio s lica tijekom cijele utrke 🙂

I eto, post scriptum mog povratka u Zagreb bilo je kad sam jučer donijela cca kilu švicarske čokolade na trening pa smo se svi po završetku treninga davili u tome 😀 Nakon ovog divnog iskustva, samo ću vam reći, hvala na pozornosti i čitamo se nakon nekog sljedećeg putovanja…

Mare

p.s. evo linka na GPS zapis moje utrke http://www.endomondo.com/workouts/62649046

Share This