Nikad se nisam kladio u sportskim kladionicama.

Ne zato jer smatram da nemam sreće, nego jednostavno imam rijetku sposobnost skupljanja pehova na hrpu… a bojim se da bi to kod zaokruživanja rezultata na listiću itekako došlo do izražaja.

Ovaj čudni uvod pišem u svrhu doživljavanja teksta koji slijedi, čisto da dobijete dojam kako je to pretrčati „divlji“ polumaraton sa jako malo kilometara u nogama zadnjih pola godine 🙂

Daklem, cijelu prošlu ljetnu sezonu prošao sam bez ijedne jedine ozljede… sjećam se da smo svi komentirali kako smo imali sreće s našim počecima trčanja – pratilo nas je lijepo vrijeme na treninzima, niko nije ništa strgao… a zagrebački polumaraton prošao je da bolje ne može. Naravno, kako to obično u životu biva, sve prije ili kasnije dođe na naplatu – preko zime smo počeli skupljati ozljede i ozljedice, a ja sam iz šešira izvukao nešto jako kompliciranog naziva pa ćemo to za potrebe ovog teksta zvati ITB sindrom iliti „koljeno koje boli za vrijeme trčanja za popizdit.“

To cut long story short – zima je bila više preživljavanje kako bi se planirani maraton u Ferrari istrčao barem u zadanom limitu od 5 sati a manje treniranje s guštom. Nakon svih mogućih terapija (injekcija kortikosteroida u koljeno, kinezio trake, shamansko iscjeljivanje…) promijenio sam tenisice i koljeno se smirilo. Okej… a što sad? Trčat 20 km nakon tolke pauze? Kako pratiti grupu dalje? Ništa rekoh… ajmo prvo odraditi par polumaratona pa onda nastavit dalje po planu…

Nakon Jaske, koja je sama po sebi dosta karakterističan polumaraton (zbog uzbrdica) došao je na red i „divlji“ polumaraton koji je ove godine prvi puta prezentiran u sklopu utrke „Volim Trčanje“ (do sad je najduža utrka na tom krosu bila 11 km). Ivan Posinjak (aka Ivša) najavio je da staza ide nekim čudnim putevima Savske Opatovine i Jankomira i da je to „nešto što bi svaki trkač trebao probati“. Moram priznati da me malo podsjetio na Top-Shop i njihove reklame za sprave za trbušnjake koje isto tako „morate probati jer su super“ al – teško žabu na tavu natjerat – prijavih se na to čudo da vidimo što je pomaknuti um organizatora ovaj put smislio.

Početak polumaratona je bio… a kakav bi bio? Trčanje po nasipu 🙂 Ništa novo ni spektakularno… Ovdje sam primjetio da su ljudi malo olako shvatili informaciju da ih kasnije čeka zahtjevni dio utrke i potegli poštenski… moj Garmin je pokazivao 5:30 po kilometru a bio sam u zadnjoj trećini… A rekoh, što sad… nek ljudi uživaju.

Slušalice u uho. Play Coldplay. Run.

Nakon 5 i pol kilometara došli smo do Petrovaradinske ulice tj. poznate „rampe“ i tu smo skrenuti sa standardne rute po nasipu – dole uz ogradu neke zgrade, po travi i prema šumi. Ovdje je ljudima evidentno počeo padati tempo i usljedilo je skakutanje oko trkača koji su znatno usporili. Malo dalje, odvajamo se od nasipa desno u gustiš i, prateći oznake organizatora, ulazimo u prekrasni zeleni tunel unutar gustiša širine taman za jednu osobu. Taman iza zavoja – srušeno deblo zakrčilo put. Hura! Iza sljedećeg zavoja je sigurno bodljikava žica, blato… šalu nastranu, to deblo je bilo super fora i dalo je prolasku kroz gustiš malo avanturističkog spirita.

E, tu se sad hoću osvrnuti na jedan detalj.

Kako i u prometu, smatram da je i u trčanju potrebno poštivati određena pravila kako bi se izbjegle nezgode i omogućilo kolegama trkačima da nesmetano trče. Ispred mene je u navedenom gustišu trčkarao jedan natjecatelj (poprilično sporo, jer je meni [sporom] bio prespor) koji me je čuo iza sebe jer sam dahtanjem ispuštao zvukove od 100+ decibela… no unatoč tomu, on se cijelim putem kroz raslinje nije udostojio MALO pomaknuti u stranu da me pusti naprijed… frende, ti i ja ćemo vjerojatno biti među zadnjih 5 na utrci, nije da se natječemo za zlatnu medalju, u čemu je fckn problem?? Ma kaki.  Ni makac. Čim smo izašli van, zaobišao sam ga i još me lik gleda tipa – a kud ćeš ti? U kupleraj, stari… tu je iza ćoška…

Uslijedilo je skakutanje po makadamu ispresjecanog lokvama i ponovni ulazak na travu. Tu se sad otvorila vizura shopping centra CC1 i shvatih da nisam daleko od prolaska ispod zagrebačke avenije i dolaska na tzv. Jankomirska jezera. Prolazim zavoj i vidim Ivšu kako stoji u fluorescentnom prsluku i upućuje ljude kroz blatnjavi prolaz ispod avenije uz upozorenje – deeesnom stranom taaamo, lijeeevom se vraćaaaš!

Okeeeej…

I tu nas je, bez konkurencije, čekao najljepši dio polumaratona – krug oko jezera. Ribiči, mekana trava, prekrasna panorama… tu se lijepo stisnuo tempo. Nakon prelaska preko metalnog mostića, uslijedio je povratak natrag i opet prolazak pored Ivše – sreeetnooo, viče on. Fala… al mislim da to ima manje veze sa srećom a više s treniranjem… no dobro.

(mala digresija – tako mi se ne da više pisat ovaj tekst… meni dosadno kad pišem, pitam se kako će vama biti koji ćete čitati :-/ Al ajd, da se ne baci…)

Uslijedio je makadam kojeg je Ivša usporedio scenom iz Mad Max filma. On inače voli malo pretjerivati pa nisam shvatio doslovno upozorenje… al bratko… kad sam vidio tu OGROMNU izrovanu površinu po kojoj moraš skakutat ne bi li zglob sačuvao od istegnuća, shvatio sam da je ovaj put čak bio i skroman u opisu.

Lijevo. Desno. Ravno. To je to. Napravili smo krug i sad idemo na nasip… barem po kolko tolko ravnom trčat.

Čekaj. Kako ti misliš – trčimo PORED nasipa? Desno gore gledamo bicikliste i trkače kako veselo prolaze i gledaju nas kako trčimo dole po travi. Pretpostavljam da se pitaju – a zašto vi idioti ne dođete tu gore trčat, lakše je?

Prijatelju… i mi se to isto pitamo…

No to je sve avantura. Treba još izdržat tih 3-4 km po travi i onda napokon opet dolazimo do rampe na Petrovaradinskoj i dalje po nasipu do cilja…

Rampa na vidiku. Penjemo se. Čiko maše rukom

  • Dole!
  • Ma kud dole?
  • Dole se trči, desno od nasipa!

Ma ti se šališ! Još 5 i pol kilometara po travi?? O isse, ovo je već pomalo sadistički 🙂

Organizator je očito shvatio kako će nam ovdje entuzijazam pomalo splasnuti, pa je start utrke na 11 km pomaknuo sat vremena nakon polumaratona kako bi se svi zajedno sreli tu na okretu. Odjednom se, nakon kilometara samovanja, nalazim u grupi trkača što definitivno motivira da se zadrži tempo i nastavi dalje po planu…

Mantram – još malo pa se penjemo na nasip. Još malo pa se penjemo na nasip. Evo tu. Stepenice. Damn. Nije. 500 metara prije mosta ipak se penjemo ali prije mosta – iznenađenje! – opet u travu. Cilj se nazire tamo negdje u daljini… prolazimo ispod mosta, skrećemo lijevo prema nasipu (TO!) i curka koju je organizator tamo postavio usmjerava ekipu.

  • Na nasip? – pitam ja.
  • Me neee tu još malo lijevo malo pa onda tek gore. – odcvrkuće ona,

Još malo iznenađenja pred kraj. Organizator je stvarno bio kreativan 🙂

Parsto metara do cilja, lagano trkačaranje dobro poznatom stazicom u travi i ulazak u cilj.

Vrijeme – katastrofalno loše. Noge – koma. Raspoloženje – odlično.

E pa, upravo zbog ove zadnje komponente dajem organizatoru ocjenu odličan i iskreno se nadam da će sljedeće godine napraviti isti, ako ne i bolji polumaraton. Jer ovaj je definitivno bio jedan od onih koje zapamtite do detalja kad razmišljate kuda ste sve trčali 🙂

A meni je ovo isto škola.

Škola koja kaže – budalo umišljena, sljedeći put na playeru napravi playlistu koja traje dulje od 2 sata jer postoji velika šansa da ćeš dulje od toga provesti na stazi… 🙂

Već ju slažem…

Živi mi bili!

Siniša.