Planovi koje krojimo za utrke Janković i ja idu otprilike ovako: mogli bi na neku utrku negdje. Nismo dugo bili. Pa se prisjetimo, ove, one…, ja obično zacvilim: neću tam gdje sam bila, oću neku novu. Pa počnemo raspredati gdje bi mogli i tak nam se nešto razbistri. Na Grossglockner  smo išli nekoliko puta. Jedna je od najljepših planinskih. Zadnjih godina nismo išli jer nam se preklapala s Visočicom. A e, em volimo organizatore iz Gospića, em volimo Visočicu, em još se nešto obično događalo, pa nismo odlazili. Međutim, ove godine čvrsto odlučimo da odemo…

Organizirali bus, nas nešto preko 30 u subotu u jutro krenemo prema Grossglockneru. Nismo krenuli u cik zore, jer nema puno kilometara, pa kao stići ćemo rano popodne. Karlo ima juniorsku utrku na 2 km. Sve bezbrižno. Na sve stižemo.

Međutim… Šou nastaje s vozačem. I uvijek je neki šou s vozačem. Ili je neki prekaljeni pa neće ama baš ništa. Ponekad ni stati dok ljudi na rubu izdržljivosti vape da moraju na ono mjesto gdje i car ide pješke. Ovaj je bio mlad. Uglavnom, dok smo krenuli frajer nema benzina. Pa na benzinsku. Tu nam lagano proleti da je fakat to mogao napraviti prije nego je došao po nas. No, ajde dobro. Nitko nije slutio da je to početak cirkusa. Na granici čekanje preko sat. Sad već lagana nervoza opipljiva u busu. Pređemo granicu, odahnemo. No, ne zadugo. Prvo frajer staje na svakoj benzinskoj i nekud nestaje po petnaestak minuta. Nekaj izvodi s vinjetama, encovima ili bog te pitaj čim. Nismo saznali. Drugo, nema pojma kud ide, nema kartu, osim neku cijele Europe, gdje su ucrtana dva autoputa po sredini. Silazak s autoputa i vožnja po nekoj sporednoj dok cijeli autobus nije od sitnih upitnika počeo urlati i stvorio upitnik veliki kao bus. Kud idemo? Krivo! Vraćaj se.  Moram priznati da se nisam baš uznemiravala. Start je sutra u jutro. Valjda bumo uspjeli svladati tih 400 km u 26 sati, a ako i ne bumo, popili bumo kavicu u Heiligenblutu, pogledali prema vrhu, malo se divili i ajde kući…

No, Karlo je želio stići na svoju popodnevnu utrku i to je već bilo apolo-apolo (što bi rekao moj susjed Pavo iz Livna (op. imao je super fora tipa: Ivo (moj ćaća) da vidiš kak kod Vlade (drugi susjed) rastu šampioni u garaži. Vlado uzgajao šampinjone. Rikavali smo od njegove spike i iščuđavanja…J

Nakon obilaska svih benzinskih od Zagreba do u Heiligenblutu (možda izdamo Vodič benzinske pumpe Zagreb – Heiligenblut), stigosmo sat vremena prije Karlove utrke. Obavili smo prijave. Karlo otrčao. Osvojio 3. mjesto. Čestitke još jednom, Karlo!

Trpamo se u bus i idemo u hotel. Budući da Janković i ja nemamo više neku potrebu za pričom osim onog što je nužno (a često ni to, pa bude: Rekao sam ti. Nisi. Jesam.  / Što nisi rekla. Jesam. Nisi. Da si rekla znao bi…. i tak. Zanimljivi dijalozi uglavnom popraćeni malo dernjavom, pa završe smijehom. Najčešće.), nisam znala ništa o hotelu pa je moje iznenađenje i oduševljenje tim bilo veće. Vozimo se cestom u brdo prema Grossglockneru, (btw vozač se povjeri Veci da nikad prije nije vozio bus u brdo J), nigdje ništa i nikog. Ni kuće. Ni pasa (osim krava koje nepomično stoje pa ne znaš jesu li žive ili su Austrijanci poslagali neke umjetne da popune livade). Uglavnom, iza jednog zavoja ugleda se kuća na osami i rekoh ja onak pametno kak sam ja mogu: To je to (ionako nema nigdje niš drugo J).

Uglavnom, to mi je bilo baš ono pravo iznenađenje i ništa mi se nakon toga nije trebalo dogoditi. Ovaj put je za mene bio pun pogodak. Hotel  je na visini 2500 m, okolo vrhovi, nigdje ničega, osim prirode… Već mi je dosta ovih riječi savršeno, prekrasno, neopisivo, predobro… i zato neću ni jednu upotrijebiti jer sve zajedno i još hrpa sličnih ne mogu opisati ni dočarati ništa od onog što moje oko vidi i kako me to sve ispunjava.

Kiša sitno sipi, vjetar lagano puše, oblaci se nadvili, uglavnom sve ono što volim. I s gađenjem se prisjećam kuće i ove odurne vrućine. Uživam.

Večer ko večer s društvom, brbljamo, pijuckamo, papamo, pričamo gluposti i spavanac…

Jutro. Probudio nas je vjetar koji je fijukao ko blesav, kiša pada ko blesava i ništa se ne vidi od blesave magle. Otvorim prozor i još brže ga zatvorim. Glasno donosim odluku: ja na trku ne idem!

Kiki veli spremi se pa vidi dole. Spuštam se na doručak. Jankoviću iznosim istu odluku. On veli: ideš. Okrene se i ode.

Jebem ti, sjetim se Velebita prije tri godine kad sam čvrsto odlučila da po usranom vremenu ne idem u planinu.

No, da ne filozofiram puno osvojim premišljanjima, obučem se za utrku, odlazimo busom na start. Dole to sve izgleda nešto pitomije. Kiša sipi, pogled prema vrhu se nazire. A niš, bum krenula, pa bum se vratila ak bu teško sranje ( a znam da kad krenem da se ne bum vratila, jebem ti ludu glavu).

Podijeljeni smo u tri starta po deset minuta razlike zbog uskih planinskih puteva. Normalno, ja sam u trećoj skupini (a bome sam i u toj među zadnjima sa svojim starim prijateljem Vladom).

Krenemo, kiša paducka, Vlado brblja: sjećaš se ovog zavoja, sjećaš se onog, sad bu onaj strmi makadam, a nakon toga, Žana, počinje naša avantura.

Na kraju asfalta (oko 2 km utrke) Vlado veli: Žana ja bum se sad pomolio za nas i za sve druge da svi sretno završimo utrku.  J Gledam okolo, mislim si, tu je negdje kapelica pa ga potaknulo na molitvu. Niš ne vidim, ni ne govorim, sam si pomislim bum i ja J

I tak, krenula je avantura, staze se sjećam dobro. Veselim se mostićima, pa livadicama, pa gore, dole. Blato je jednu trećinu staze, izbjegavam koliko mogu. Na jednoj uzbrdici sam se otklizala tak da mi je cijela lijeva strana bila u blatu, uključujući i lice. Obrišem lice rukom i razmažem blato po cijeloj faci. Sve mi postaje sve smješnije. Ja sama na toj stazi u tom blatu. Danas kad sam to Sandri ispričala, veli  ona pa blato je zdravo, ljudi to skupo plaćaju. Pa velim joj ja: pa i ja sam, jebote, platila da gacam i valjam se tu u tom brdu, u blatu J.  Kiša sitno pada cijelo vrijeme, vjetra nema, nije ni prehladno. Na dijelovima gdje nema blata ima vode, led ledeni, što bi moja baba rekla. Pa onda izbjegavam te potočiće. U jedna sam ugazila i na prvoj okrepi uzmem neku toplu okrepu, čaj i ili nešto takvo i polijem po tenisici da se zgrije. Tak, sat po sat leti i nekako se doprtljam do zadnjeg kilometra gdje je taj vražji uspon po stepenicama do cilja. Pognem glavu i ajde vuci se gore. Padaju pahulje snijega oko mene i jedino što pomislim: vidi snijeg. Ne mogu se ni oduševljavati jer moram hodati po tim vražjim stepenicama i završiti ovo J

Pedeset metra prije cilja stižem neku ženu. Stoji. Ni makac. Prođem kraj nje i kao ajde.  Ova sam maše glavom, a faca van sebe. Ulazim u cilj, širim ruke, totalno sretna. Ovi moji gore s galerije vrište.  Uvijek je super kad si zadnji jer te svi čekaju J. Ma, osjećam se sretno. Sretno. Sretno. Sve mi je pod nogama. Samo ja tu i taj trenutak. Zbog tog trenutka vući ću se po svim vremenima, nevremenima i stazama utka koje mi padnu na pamet dok god budem micala…J

U povratku smo stajali na svakoj drugoj benzinskoj. Ali više nas nije ni zanimalo zašto. Svatko ima svoj fetiš ili kak se to već kaže.

——————–

Jankov osvrt na ovu utrku možete vidjeti ovdje.