Koji zapravo to i nije…

Mislio sam da ću svoj sljedeći blog unos napraviti kad istrčim maraton ispod 3:30 (metafora za ‘nikad’), no pogled na jedan facebook post natjerao me na razmišljanje… a od razmišljanja do tupog pogleda i tipkanja teksta u word nije dalek put. Da se razumijemo, ne radi se o nikakvom negativnom postu, niti me ta osoba uvrijedila na bilo koji način… dapače, radilo se o totalnoj pozitivi… ali da me bacio na dubokoumno raščlanjivanje smisla života i univerzuma kao takvog – jest.

Ok, dosta s predigrom.

U trčanju, koje svi mi konzumiramo u većoj količini kroz kraći ili duži period, potrebno je naći nešto što će te motivirati da tri puta tjedno obučeš tenisice i tajice (kako tko), staviš na sebe jaknu i, bez obzira na kijamet koji vidiš kroz prozor, kreneš put nasipa odraditi zadanu kilometražu. Motiv. Alfa i omega bilo kakvog bavljenja nečim – hoće li to biti želja za skidanjem osobnog rekorda, pločice na trbuhu, manje dupe ili nešto četvrto potpuno je individualna stvar… ali taj prokleti motiv svima nam treba da bi nas šutnuo u guzicu kad nam se totalno ne da vući po nasipu u prosincu kad te čak i psi koji su došli obaviti kenjažu na 10 minuta, gledaju ispod oka.

Ovdje ću spomenuti sebe kao primjer. U školi trčanja sam od prvog dana. Doslovno. Prvo Jankovo predavanje u kafiću boćarskog doma (onaj koji ima tendu kao šator), nas 80 s poklon vrećicama Adidasa i riječi koji su se lagano rastezale po stolovima – treninzi, 5 mjeseci, polumaraton. Bilo nas je svakakvih tamo – debelih, mršavih, pušača, alkoholičara… ali svi smo bili u istom košu.

I ne… sad ne ide priča o „tome kako je prva generacija bila super… bla“… to sam pokrio u jednom davnom tekstu… poanta je ta da gotovo nitko iz te generacije više ne trči. Ako se ne varam, ostalo nas je svega par… a razlog zašto su svi ostali polako izašli iz treninga je vrlo jednostavan – cilj je bio ispunjen, (polu)maraton istrčan… čemu dalje? Drugim riječima, nisu više imali motiva.

Osobno, nikad nisam bio natjecateljski tip. Više od svega mi je bilo bitno baviti se sportom i kretati u dobrom društvu nego skidati kile i minute na utrkama. Rezultat prvog polumaratona još uvijek mi je PB i mislim da će tako ostati neko vrijeme. Moj motiv nije rezultat. Ali kao i svi, morao sam naći nešto zbog čega vremenom neću odustati i polako ali sigurno prorijediti treninge dok ne dođem na jedan mjesečno.

Početkom 2013. Bili smo u deficitu s trenerima. I u jednom trenutku Janko me pitao hoću li voditi predzadnju grupu na treninzima – garmin imam, tempo je 20ak posto slabiji od onog što mogu i što je najbitnije isti tren sam shvatio (ali doslovno, isti tren kad me to pitao u kuhinji u štenari) da je to moj motiv koji mi je falio u zadnje vrijeme. Vremenom se ispostavilo da je osjećaj bio ispravan i da mi  je činjenica da nekog dovedeš od preteške 2 minute trčanja do ulaska u cilj nakon 21km takvo veselje da ti više nijedan rekord nikad nije bitan.

A sve ovo pričam samo zbog jednog razloga. Imao sam sreće. Pronašao sam svoj motiv.

Vaš motiv, s druge strane, može biti nešto drugo… samo je bitno da je dugoročno održivo. Gubitak kila se ostvari relativno brzo (ali i vrati na staro još brže), polumaraton ćete spremiti za 6 mjeseci… maraton za godinu, godinu i pol… i to nije dosta. Kako naš veliki vođa Kim Jank-Un zna reći na uvodnom predavanju – potrebno je potpuno promijeniti način života i uglaviti sport u svakodnevnu rutinu kao što je odlazak na posao, ručak, pranje zuba, zurenje u sunce bez odjeće na trgu svaki dan u podne… nešto bez čega vam tjedan prolazi praznjikavo ako to ne obavite.

Vjerujte, u ovih sedam generacija, nagledao sam se super ljudi (‘super ljudi’ kao ‘baš su fora’ ne kao ‘mogu letjeti’) koji su, na moju veliku žalost, vremenom nestali s radara i nakon ostvarenog cilja otišli natrag u svoju staru rutinu. I, na neki način, proćerdali svoju investiciju od pola godine ili godinu dana treniranja. Puf. Nema više kondicije.

Zato, početnici, kad vas uhvati bedara (a uhvatit će vas) sjetite se da se spremate za polumaraton tj. za nešto što je većini vaših prijatelja misaona imenica, a samo spominjanje dužine od 21km u njima ili budi poštovanje ili želju da nazovu dežurnu službu najbliže psihijatrijske klinike. Neka vam bude motiv to što ćete te sjebane dane provesti s još ljudi koji će biti sjebani kao vi, pa jamrajte skupa. A kad jednog dana prođete kroz polumaratonsku ciljnu crtu, počnite razmišljati o punih 42 za koji će vam trebati puno više truda, vremena, volje. I tako dalje i tako bliže – stavite nešto ispred sebe da vas vuče na treninge – bilo da je to buduća kilometraža, kile ili neki cura ili dečko koji vam se sviđa u klubu… ali ostanite dosljedni i razmišljajte na način koji sam već spomenuo – ovo je investicija i njenim prekidom stvarate jedino gubitak ako ju prekinete.

Premotavam nazad i vraćam se na početak teksta, na post koji me motivirao da sve ovo napišem. Osoba koja ga je stavila bila je doslovno hiperaktivna po pitanju trčanja i apsolutno sve se okretalo oko rekorda i kilometara. Sad toga nema ni u tragovima. I, naravno, ljudi nastavljaju dalje u životu i normalno je da neki prioriteti preuzmu suludu želju da se skidaju rekordi, ali takvih ekstrema ima puno i, ponavljam, kad čovjek skine sve ciljeve koje si je postavio i ne stvori nove, događaju se takvi nagli prijelazi. Drugim riječima – ako i postanete neka faca u Googleu ili Microsoftu, trčkarajte po kampusu J

Jer, na kraju krajeva, ako odemo malo u ekstrem, puno je bolje i zdravije dočekati sedamdesetu s maratonom od pet i pol sati, nego s 30 i kusur odraditi jedan, dva rekorda i onda te iste prepričavati 15 godina kasnije u lokalnoj birtiji s 30 kila više na grbači.

I sad mi recite iskreno… nakon svega ovoga napisanoga… STVARNO mislite da je kiša dovoljan razlog da ne dođete sutra na trening? 🙂

Pusa,

SiMke