25. Beogradski maraton

Nedjelja, 3:30 ujutro i umjesto da izbjegavamo policijske punkove na povratku iz nekog kluba, Kruno i ja lagano izlazimo iz grada i vozimo za Beograd istrčati njegov prvi, a moj drugi inozemni polumaraton.

Znam, većina neupućenih u  poremećeni trkački mozak će odmah reći da koja budala ustaje u 3 sata i vozi 400-tinjak kilometara da bi trčao 21 kilometar, ali ja nisam taj koji će to sada objašnjavati.

Dakle, autocesta prema Lipovcu ili GP Bajakovo (a kolokvijalno zvana Autoput bratstva i Jedinstva) je prema očekivanju u taj rani nedjeljni sat potpuno pusta i Krunin A5 lagano klizi u Warp 6  brzini.

U još uvijek uspavani Beograd ulazimo nešto prije 7 sati i zaključujemo da smo odlično tempirali dolazak i da lagano stignemo odraditi sve pripreme za trku (podizanje startnih brojeva, kava, dunjevača, pelinkovac, wc, presvlačenje, zagrijavanje…).

Beogradski maraton starta iz samog centra grada i organizatori su se svojski potrudili da ovaj jubilarni 25. bude bolji i masovniji od svih dosadašnjih.

Predstartna zona je bila postavljena na trgu. Nikole Pašića i u njoj su bili šatori za presvlačenje, prijavni centar (za nas strance i one koji nisu ranije mogli preuzeti startne pakete) , kemijski wc-i i šator gdje su se odlagale stvari trkača. Trkači su se već u predstartnoj zoni mogli opskrbiti vodom koje je bilo, zaista, u neograničenim količinama.

Nakon što smo obavili sve predradnje (wc, dunjevača, pelinkovac, kava, wc (nije greška, dvaput!, …), oko 9:35 smo bili spremni za zagrijavanje i start.

Na Beogradskom maratonu se trče maraton, polumaraton i tzv. Utrka zadovoljstva na 5 km, na kojoj je trebalo startati oko 25.000 trkača rekreativaca tako da su trg i sve okolne ulice bile prepune ljudi. Među trkačima na Utrci zadovoljstva  je bio i srpski predsjednik Boris Tadić, ali sam njegovo prisutstvo pripisao predizbornoj kampanji, a ne osobitim zanosom za trčanje.

Za maratonsku i polumaratonsku trku je bilo prijavljeno oko 2200 trkača.

Nakon zagrijavanja, Kruno i ja smo ušli u box i opušteno čekali start utrke. Vrijeme na samom startu je bilo poluoblačno i ugodno toplo (15-tak stupnjeva), idealno za trčanje. U gužvi vidimo i Jelenu i Vedrana iz AK Sljeme kako uzaludno traže svog pacemakera (kasnije saznajemo da je Jelena išla 3:29 i da je završila 5. u ukupnom poretku). Kruno i ja se dogovaramo da svatko trči svoju utrku i da ne gledamo gdje je tko. On se stacionira uz pacemakera na 1:45, a ja imam plan što duže držati priključak.

U 10:00 starter daje znak za start i gusjenica se lagano pokreće duž Bulevara kralja Aleksandra, startnu liniju prelazim 40-tak sekundi nakon starta. Do 3. kilometra se ne dešava ništa posebno, Gužva je tolika da se ne može držati neki planirani tempo tako da samo treba paziti na druge trkače. Kruno i njegov pacemaker mi bježe u toj gužvi. Pokraj staze masa ljudi plješće i bodri sve trkače i osjećaj je neopisiv. Svako malo me netko od trkača tapše po ramenima i ispituje od kuda sam jer vide moj natpis Croatia na leđima. Poslije 3. kilometra kreće lagana nizbrdica koja traje skroz do Brankovog mosta preko Save i ja već lagano osjećam kako to utječe na moje kvadricepse (tko mi je kriv kad sam bio neredovit sa dr. Vlahekovim vježbama).  Na trgu Dimitrija Tucoviće, popularnoj Slaviji nepregledna masa gledatelja radi zaglušujuću buku i ja zamišljam kako bi lijepo bilo da je i u Zagrebu na maratonu takva situacija, ali nismo mi te sreće.

Prva okrijepa je na 5. kilometru i unatoč velikoj gužvi uspjevam dohvatiti čašu doista hladne vode. Kasnije čujem da masa trkača nije bila te sreće. Nakon prelaska u Novi Beograd, na Bulevaru Nikole Tesle počinje puhati neki neugodni vjetar u prsa, ali zato izlazi sunce iza oblaka pa kompenzira neugodu.

Trasa utrke kroz Novi Beograd je potpuno ravna i trči se po širokim bulevarima koji su potpuno zatvoreni za promet, tako da je gušt trčati.

Na 11. kilometru se staze za maraton i polumaraton odvajaju i dok maratonci nastavljaju po ulici 22. oktobra, mi skrećemo lijevo u Tvorničku ulicu i Bulevar Lenjina (Mihaila Pupina).  Staza u jednom trenutku ulazi u Bulevar AVNOJ-a i vraća se natrag na Bulevar umetnost i jai gledam hoću li negdje vidjeti Krunu da mi ide u susret, ali on je već toliko odmakao da ga ne uspjevam vidjeti.

Sunce počine nesmiljeno pržiti i ja počinjem misliti samo na vodu i okrijepu. Na dvije okrijepe su samo voće (banane i limun) i izotonični napitci koje ja preskačem tako da počinjem osjećati strahovitu žeđ. Voda na okrijepi je tek ponovno na 15. kilometru na ulasku  u ulicu Milana Milankovića.  Na 18. kilometru se opet preko Brankovog mosta vraćamo u stari Beograd i tad za mene počine agonija. Već prije mosta sam ponovno osjećao žeđ,  tako da je nedostatak vode u kombinaciji sa dugim usponom na most rezultiralo da iz mene izvuče i ono malo snage što sam imao sačuvano u sebi za kraj trke. Na mostu sam toliko očajan i žedan da molim neku djevojku na biciklu da mi iz svoje bočice da malo vode da se osvježim. Na silasku s mosta na 19. kilometru me spašava okrijepa i uzimam dvije bočice vode od kojih jednu odmah izljevam na sebe, a drugu planiram nositi do cilja. Bočica mi dosađuje nakon 300-tinjak metara pa ju bacam J.

Ali sada počinje ono pravo, uspon gotovo do pred samu ciljnu ravninu. Uspon  uz Brankovu ulicu, i zatim ulice kraljice Natalije iz mene izvlače zadnje atome snage i jedva trčim. Izvlači me bodrenje gledatelja uz stazu i znam da je još malo do kraja. Na dolasku na Terazije vidim ciljnu ravninu i sat i zaključujem da ću skinuti svoj osobni rekord. Još jednom se iznenađujem masi gledatelja i ulazim u cilj u vremenu 1:52:14 što je popravak osobnog rekorada za nešto više od minute. S obzirom na konfiguraciju staze i uvjete i više sam nego zadovoljan. U cilju me čeka Kruno koji je svoj osobni rekord popravio za više od 9 minuta i  sada je to za jednog  friškog rekreativca  već respektabilnih 1:42:26.

Nakon kratkog odmora odlazimo do šatora BELhospica, humanitarne udruge za pomoć ljudima oboljelim od raka, a čiji sam član tima i ja bio. Tamo se Kruno i ja odmah bacamo pod ruke dvjema maserkama da nam opuste umorne mišiće J

Sve u svemu predobar dan, predobra trka, niti jedna neugodnost, pregršt pozitivne armosfere. Trka koja je ispunila sva naša očekivanja i trka na koju ćemo se dogodine sigurno opet vratiti. Samo da organizatori pojednostave prijave za strane natjecatelje (plaćanje startnine direktno, a ne bankovnom doznakom jer i bankarska naknada nešto košta, znate?).

Alen Zelenika

 Beogradski maraton u brojkama:

Krunoslav Šimanović, Brooks running team, 1:42:26, 200 mjesto u ukupnom poretku

Alen Zelenika, Brooks running team (BELhospice tim), 1:52:14, 485 mjesto u ukupnom poretku

Startina za strance: 30,00 €

Goodie bag: pamučna Asics majica, natjecateljski broj sa čipom, diploma, zvanična mapa sa ucrtanom trasom i prospekt

BELhospice: pamučna majica, masaža, sendviči, salate, voće, voda, Cedevita, gle za masažu, ručnik, bon za prirodni sok, puno pozitive…