Kako uopće početi pisanje „izvještaja“ s Mljeta? Kako opisati utrku što se odvija u raju zemaljskom? Mislim da je to najbolje učinio Bojan prošle godine… http://treking-liga.com/index.php?option=com_content&view=article&id=90:mljetrekk-2011-iz-pera-bojana-jevevara&catid=50:sa-svih-strana , a ja ću samo šturo opisati svoje viđenje ovogodišnjeg treka…

Kako se pomiriti s činjenicom da sljedeće godine utrke neće biti? Iako sam nakon prvog Mljetreka rekao Šimunu da je neviđena konjina ako ikada ukine ovaj treking, kad je otkazan bus, uplašio sam se da utrke neće biti ni ove godine, a ako je ipak bude, svjestan sam da je posljednja za neko (nadajmo se kraće) vrijeme… Recesija uzima svoje, ne može se reći da ljudi štede jer nemaju što štedjeti, u državi je sranje, jednostavno se troši manje…

Moja je osoba prije utrke bila vrlo nabrijana, iako to ničim nije pokazivala. Bez obzira što ne radim ni duge niti brdske treninge, skinuo sam kile i odmoran sam, a to je obećavalo dobru utrku i pokušaj hvatanja prvog postolja na otočnim utrkama, dok sam se intimno, ne priznajući to nikome, nadao čak i pobjedi, naglas pileći naopako do ibera, kao i uvijek, uostalom, ne?

Šimun nam je, as usual, pripremio nešto novo, a to je ovaj put bila „linearna“ tura od Sobre do Pomene, dakle, oko dvije trećine otoka. Sva sreća da je propao start iz Blatine poviše Sobre jer bismo bili mokri od samog početka. Kaj je to Blatina? Na Mljetu postoje dva slatkovodna jezera puna (samo ime kaže) blata i obrasla trstikom, a ideja je bila da Bandi, u svojstvu organizatora, stoji nasred jezera s našim kontrolnim kartonima koje moramo pokupiti iz njegovih ruku i tako krenuti u utrku. Zašto nismo? Eeeeee, vidite, u tim jezerima ima jegulja, koje domaći love (kad okolo imaš hrpu morske ribe, vjerojatno ti je slađa ona slatkovodna), a valjda neki od njih (možda vlasnici?) imaju na taj ulov veća prava od drugih pa „krivolovce“ (i trekere) odbijaju bodljikavom žicom te smo stoga startali na početku markacije nedaleko od Sobre. ‘Ko bre? Da bre!

Kakvi bi mi bili trekeri da nismo bili na vrhu otoka, a upravo nam je tamo bila prva kontrola. Start su obilježile naše Amazonke Ta(a ne bilo koja)deja i Je(fakat je)lena, zaletjevši se ispred svih muških pa ih nije baš lako bilo prelaziti na single tracku, no budući da su obje bile među deset u apsolutnom poretku, takav je start valjda bio leđit… No, sve je to kratko trajalo, a onda je Lino poveo kolonu, iza njega moi, a vrlo blizu, dovoljno da se čuje dahtanje, jedan od trojice specijalaca na prvoj ultri… Uslijed neprilagođene brzine i pada koncentracije, ubrzo gubimo markaciju. Lino malo kraće, a lider lige Vukelić puno duže (saznah to tek u cilju), kemijaju mimo markacija, dok se ja vraćam na stazu, negdje u sredinu poretka, ali ubrzo sam na čelu uz tri pratitelja, među kojima bjehu Kalinić i Eddie Numero Diez, aktualni dvostruki pobjednik prestižne Mrak kombe i U3 maratonac… Premda nas staza vodi praktički od razine mora na 514 m n/v, put nije naporan jer ide okolo-naokolo, s vrlo malo žešćih uzbrdica i s čak i nešto uzbrdica i ravnih dijelova preko prekrasnih livada kakve na Mljetu ne biste očekivali. U jednom trenutku, lijevo od nas, ugledali smo vrh „ukrašen“ repetitorom ili kaj ti ja znam čime, nekom antenom nešto. Proboj do njega na divljaka i nije izgledao tako težak (kameni blokovi pod 45 stupnjeva uz ne mnogo gustog raslinja), no kukavički nastavljam po markaciji koja do vrha zvanog Veli(ki) grad vodi s posve druge strane. Žureći na vrh, koji put i uz pomoć ruku, ostavljam pratnju, duboko vjerujući da ću tamo biti uvjerljivo prvi, a kad gore, osim Bandija koji je dao start (mislim, taj čovjek je svugdje, kombinacija Čaka Norisa i Dejvida Koperfilda) i fotografa Borisa – piknik! Ma kaj piknik – tulum! U tom trenutku bilo gdje na Mljetu na tako malom prostoru nije bilo toliko ljudi. Naravno, svi su oni krenuli prema vrhu na divljaka i to je bio pun pogodak, a ja, sirotek i ne-daj-Bože-da-se-maknem-s-markacije lik, krećem dalje proklinjući svoj nepustolovni duh…

Kako to obično biva, od šoka i nevjerice te konsternacije, pače i rezignacije, s vrha sam prema moru i Korčuli i Pelješcu i bilo kamo bacio okruglo nijedan pogled, što sam ispravio već sljedećeg dana, kad sam s Draženom otišao pokupiti cvikalicu i zastavicu iz Babinog Polja i u miru uživao u pogledu sa svih strana. Prava je šteta što čovjek na Mljetu ne može ostati više dana. Ne tvrdim da je to najljepši otok, imamo ih pregršt prekrasnih i volšebnih u tom rangu, ali mljetski spokoj je ono što ga izdvaja od drugih.

No, iako je Veli grad najviši vrh, Grabova glava koju smo pohodili prošle godine možda i najspektakularniji, najljepši pogled (slažem se s Vedranom) pruža se s Montokuca, koji sam još prije dvije godine proglasio kultnim mjestom trekinga u Hrvata, premda se nalazi na visini od svega 258 metara. Kombinacija tamno zelene šume i tamno plavog mora, što na pučini, što u jezerima s otočićem Svete Marije, je nešto jedinstveno, nešto što se rijetko viđa ili možda nigdje, nego samo ovdje, na Mljetu, baš s Montokuca. Od ukupno osam, to je bila šesta kontrola na ultri i čudio sam se sam sebi kako lagano trčim prema vrhu nakon više od četiri sata trekanja, prestižući ljude iz jogging kategorije, pomalo im zavideći na uživanciji koju proživljavaju. Na samom vrhu, iako uvjeren da već satima imam preimućstvo, tek reda radi priupitah djevojku-živu kontrolu je li prošao tko iz ultre i tad doživjeh treći antiklimaks (prvi bješe na Velom gradu) jerbo mi je priopćila da je prošao jedan, a na moje pitanje kako izgleda, odgovori mi da ima kratku crnu kosu ter odmah, prirodno, pomislim na Linota i opet reda radi, priupitam koliko je ispred mene, premda nisam bio previše raspoložen ni sposoban za neki lov, dočim ona odvrati da je taj ultraš prošao prvi od sviju, još oko 10 sati izjutra. Na tu informaciju obuze me sreća pregolema jer shvatih da je to Kedžo koji se prebacio na jogging. Ljubim te, Montokuče!!!

Nego, gdje sam ono stao i o čemu s.ao… Aha, spuštao sam se s Velog grada i proklinjući svoj nepustolovni duh što je vodstvo pretvorio u ništa, a da stvar bude gora, u igru se vraća i favorit Lino pa tako dalje jezdimo nas tri (ok, znam, znam, bilo ih je četiri, ali meni tako došlo) jahača Mljetokalipse: momak koji je prvi bio na vrhu, Lino i ja, no Lino se ubrzo, promrljavši nešto na moj upit, maknuo u stranu, a budući da staza opako kruži oko jednog vrha, pomislih da je otišao, posve prirodno za orijentacista, kratiti te sa spomenutim momkom koji je prvi put bio na ultri (ova bješe idealna za prvu pa je bilo mnogo takvih) i kasnije, na žalost, odustao, nastavljam pratiti markacije, uz stalne sumnje jer staza nas vodi gore-dolje, lijevo-desno, ali po karti druge nema, što nije garancija jerbo markacije na otoku niču k’o nezaposleni uslijed recesije. Nakon što sam se osamio i ponovo ugledao južnu stranu otoka, u suprotnom je smjeru naišao jedan treker i prava je sreća da je naletio na mene jer tko zna koliko bi išao u krivo. On je jedan od onih koji je odlično skratio preko Babinog Polja, a mene je streslo što je selo još bilo ispod nas, uplašivši se da sam napravio krug, no sve je bilo u redu čim sam ugledao vrh, tamo daleko, prema istoku. Taj momak kasnije mi je rekao da sam otrčkarao lagano kao gazela J Mislim, hvala na komplimentu, ali očito nisi vidio kako izgledaju Andraž, Bojan, Lesi, Golub ili Kravoje zvani Ljama…

Elem, nakon više od dva sata, preplašivši u međuvremenu jednog kozoroga ili ipak možda samo jarca i razmišljajući tko je sve prekratio mrskom kraticom preko Polja od Babe, stignem do druge (žive) kontrole u mjestu Blato, gdje sam doživio drugi od svoja tri antiklimaksa tijekom utrke. Isuse Bože, dobit ću rak od tog stresa J Prosto zavidim đogerima i planinarima koji uživaju češljajući planine u laganom tempu. Zapravo, podsjeti me to na priču o Magicu Johnsonu i Jacku Nicholsonu, to jest, košarkašima Jezerčana iz Los Angelesa i holivudskim zvijezdama koje im dolaze na utakmice. Misli si tako Magic zašto te belosvetske zvijezde filma dolaze na njihove utakmice, kad mu je najednom, poslije lijepog broja godina praćenja tog fenomena, sinulo da oni (glumci) žele biti mi (košarkaši), a mi (košarkaši) želimo biti oni (glumci). S H O W T I M E! I love this game! Isto tako, mi (ultraši) želimo ponekad biti planinari i uživati, a oni (planinari) ponekad žele biti ultraši te projezditi stazom malo brže od katrana. Uistinu, da nisam always ultra, volio bih biti planinar… Ovako, vraćam se drugom antiklimaksu na drugoj kontroli, gdje je kontrolor za mene imao lošu i dobru vijest: troje je ispred mene (u mom najcrnjem scenariju to si Lino, Eddie i Vukelić), ali samo tri minute, što me potaknulo na šprint (tjeran što ambicijom, što trubljenjem Bandija i Borisa, evo ih opet, koji su me autom gonjali kroz Blatsko polje) prema drugoj i za svaku od tri mljetske ultre tradicionalnoj Blatini i trećoj kontroli, a kad tamo za mene sreća ponajveća kad ugledah Tadeju, Carina i Perića jer je to značilo da ima nade za mene. Frajeri i frajerica spustili su se u Babino Polje i makadamom popeli natrag na markaciju, skrativši stazu u odnosu na one koji su se slijepo držali marke za pet kilometara! I dok su se oni presvlačili, preobuvali ili kako se to sve kaže i ne veli, ja uđoh ful obučen, čak i s ruksakom, što mi je boravak na tom smrdljivom i pijavicama napučenom mjestu skratilo na minimum i omogućilo prelazak na čelo, poslije čega do cilja više nisam vidio nikoga iz ultre.

No, nije nam to bilo jedino močenje, ne računajući ono u vlastitom znoju. Drugo je bilo nakon spusta s Montokuca, gdje sam, iako sam tamo bio svekoliko puta, uspio pogriješiti i nakon što sam presjekao makadam, ponovo završiti na – makadamu te tako gubiti po serpentinama dragocjene metre i minute, no kako je konkurencija bila indisponirana to je spielt keine role… Preplivavanje kanala – klasika, bacanje u vodu u punoj spremi uz ovaj puta stvarno jaku struju, ali šta je petnaestak metara za jednog poluplivača… Tamo je bio i Viktor koji je sa mnom otrčao sljedeći kilometar, čudeći se mojoj brzini nakon zamalo pet sati, ali more čovjeka tako osvježi da poslije toga juri! Inače, moj najbrži kilometar bio je kad sam se iz uvale Tatinica spojio na glavnu cestu ter između šestog i petog kilometra glavne ceste nizbrdo istrčao za pet minuta. Toliko o brzini na trekingu J

Sljedeće plivanje bilo je ubrzo nakon toga, šezdesetak metara na otok Svete Marije u Velikom jezeru ako si odabrao najkraću rutu. Temperatura idealna, uvjeti savršeni, avantura za pamćenje, šteta što nije bilo duže… Do cilja, nekih pola sata, odabrah opciju „bez čarapa“, još jedan trekerski kuriozitet 🙂

A kad već spominjem kuriozitete (kakva glupa, meni omiljena riječ), nikako ne smijemo zaboraviti ekološku stranu mljetske ultre, naime, svaki je treker na startu dobio vreću za smeće u koju je, na četvrtoj kontroli, u uvali Križice trebao skupiti dvadeset plastičnih boca koje pristižu iz Italije i odnijeti ih nekoliko kilometara po stazi uz plažu i još dva po asfaltu do Polača i prvih kontejnera za smeće pa su tako natjecatelji skupili šestotinjak boca očistivši gotovo cijelu plažu. Šta reći, nego još jedna Šimunova hvale vrijedna ideja, iako su ga mnogi psovali dok su im je trnje deralo vreće, a boce ispadale, dok su neki, kao, na primjer, Beny, u ispadima bijes lupali šakama o drveće 🙂

Šturo? Tko je popušio tu foru, taj je stvarno jazavac 🙂 Ne mogu izdržati ne pohvaliti se činjenicom da samo Zoran Blanuša i ja imamo sve tri završene ultre na Mljetu. Svi koji ste bili barem jedanput u bilo kojoj kategoriji, znate o čemu pričam. Zbog sviju onih koji nisu, nadam se da ćemo na Mljetu jednog dana ponovo trekati.

Nikako ne smijem zaboraviti da je u muškoj konkurenciji rasturila gerijatrija: Carinov najveći uspjeh, drugo mjesto s 50 godina i prvo Perićevo postolje u 56. godini!!! Neki tvrde da je kratka ultra pogodovala matorcima, no ne bih se složio, što je utrka duža, to je mlađima teže, tako da sam mnijenja da argument ne stoji. Kod žena, pored uobičajenih Tadeje i Jeke, broncu je na svojoj prvoj ultri uzela članica Brooks Running Teama – Kristina Kljaić! Bravo!!!

I za kraj, hvala Šimunu na tim doživljajima koji nisu bili jedinstveni jer su se ponavljali i hvala mu što je ovaj put bio milostiv prema ultrašima. Vidimo se na prazniku trekinga u Hrvata – velebitskoj Stotki…